SLAĐANA I RUS ZA BOŽIĆ

p.jpg

 

Kad mi stave selfie gdje im se vidi samo par očiju, nosina i krt ustiju i ispod mi stave opis “studentski život” jednako je mojoj nazočnosti MAC prodavaonici skupocjene kozmetike u dronjcima, homeless jaketi (u narodu poznata kao “parka”, a istu takvu je imao beskućnik Batko kojeg je udomio susjed na balkonu bez ograde s kojeg je pao, slomio rebro i potom ga izvadio i pokazao mojoj baki. Po “narodu” mislim na praznoglave hodalice s kosom izblajhanom do izblajhanog šupka sa shajlajtanim nosom koje ostave 2000 kn u Beriški. To sam ja ali nisam praznoglava pošto sam napisala ovo, jel’.) Zagrade su mi bile preduge pa nema smisla sad kao nastaviti rečenicu od prije. I nemam izblajhanu kosu, neophodno je dodati. U biti, ušla sam u MAC kupiti olovku za usne. Kad smo vidjele cijenu, frendica je oblatila sve što sam gradila 19 godina svog ponora i natjerala me da kupim ruž. U biti, poanta je bila da smo za onu četkicu za nanošenje tuša pitale jel se to dijeli za nanošenje ruža. Otišle smo iz trgovine. Kako MAC nije za svakoga, tako nije ni faks, a bogami ni studentski život.

 

Svjedočim tome svaki dan i svaki dan iznova mučim svoju nakupinu upravljačkih ploča da smisli kako svu tu podrugljivost i predrasude ukalupit u nešto što neće ispasti podrugljivo i balkonom ograničeno. I predrasudno – da ne zaboravim svog najdražeg ljubimca. Prvo i osnovno je da ne znaju pravila ponašanja i nesocijalizacije. Neću sad ulaziti u to da nemaju osnovne higijenske navike jer je to novi trend u Hrvatskoj i svijetu. Što danas nosiš? Danas smrdim. Neću ulazit niti u to da su neke mace to upisale jer će tako zvučat pametnije. Kao, studiram književnost pa će ljudi automatski u glavi vidjet gospođu elokvenciju s koricama knjiga umjesto trepavica i tetovažama Šimićeve poezije na čelu. A u biti svaki put kad progovore, kažu nešto gluplje od prethodnog. Ako ste mislili da netko tko studira književnost ne može reći nešto glupo kad se radi o književnosti, jer onak, svatko shvati stvari drugačije – varate se. Dovedu me do plača. Poželim ne biti tamo u tom trenutku i istovremeno sam zahvalna što nisam profesor i što ne moram glumiti entuzijazam jer se netko usudio progovoriti. Imaš opciju, razumiješ? Imaš opciju da šutiš i nitko ti je ne može oduzeti, čak ni policija kad te hapse. Al ta bi vjerojatno i tad progovorila. I dobila bi 10 godina više radi glupoće. Jebote, to bi trebalo uvesti. Da mogu slati prijave na kuće radi glupoće. PLEASE, GOD.

 

S druge strane imam mlataraljku rukama koja mi budi kreativnost i volju za faksom. Čudna je. Ima čudnu kosu. Malena je i sitna i izgleda kao da je ispala iz crtića strave sa svojim creepersicama i haljinama koje mi nisu jasne?! Ne srami se svoga Č iz Osijeka. Ne srami se što ne stavlja puder nego samo plavu olovku ili plavi ruž (a ja volim plavu boju). I ne srami se pitati svakog profesora na sveučilištu jel se bore za autorska prava ili smije kopirati knjigu. Ne srami se reći profesoru da trebamo izaći iz čahure sa Č i nije ju briga kad se svi smiju njezinim rečenicama. Mislila sam da je samo čudna, ispočetka. Ali netko tko nazove mačke Slađana, vjerojatno sa Sisačkim (otkud mi da je iz Osijeka) Č, Denis i Dostojevski i stavi na status da ih ljudi uzmu i bace antidepresive, i netko tko napiše da nema do ćevapa i da želi Rusa za Božić – NIJE ČUDAN. Taj netko je moja mašta i sve ono što se ja ne usudim. Taj netko smo svi mi koji nismo. Taj netko će jednom stvarati priče jer da Larissa ima blog sigurno ga ne bi skrivala od svih. Larissa bi oblijepila plakate da ga svi pročitaju jer ona ima što za reći. Njezine mace pak trebaju dom.

 

“Inače rijetko kome želim zlo, ali neki su ljudi baš zaslužili pakao i šopanje tripicama.” L.K, facebook.

 

Ne želim da sjedneš sa mnom. Ne želim stjecati 50 novih prijatelja jer ne želim novih 50 prijatelja. Ne želim da gledaš što pišem u svom planeru kojeg sam platila 80 kn i potom nisam jela 7 dana. Ne želim da svako jutro odmjeravaš moju kombinaciju jer je to moj posao. Ne želim da smrdiš, pa to ipak radiš.

 

Želim moći napisati onakvo nešto, a da nemam sigurnost svog bloga i osiguranu izolaciju od mogućih pogleda sutra. Želim moći reći sve ovo što čuvam, a veliko je. Možda jednog dana hoću, ne znam. Možda mi Larissa pokaže kako, ako dobije Rusa za Božić. Možda je poanta u tome da mi ne pokaže, ni to ne znam. Znam da prštim od priča, a da ih ne mogu napisati. Znam da želim, a stojim. Znam da mogu, a neću. Kako? Vidjet ćemo. Kada? Jednom:)

 

Ako se pitate kako se slika Tornja uklapa u tekst – ne uklapa, al preksutra letim za Pariz pa da se pohvalim i da mi poželite sretan put:) Bog zna kakve ću sve priče i tekstove smisliti tamo, kad mi ova moja malena, oskudna sredina daje ovoliko mašte koju vam ne znam prenijeti. Rekli bi naši današnji influenceri – stay tuned bitchezzzz. Šalim se.

 

Vaša Matea, može i sa j, kako vam drago. Moja baba voli kad sam Mateja 🙂

Oglasi

METEOROLOGIJA NERVOZE

A_Portrait_of_Global_Winds

Sad sam biciklirala do posla na +29 iako su najavili nekakvu kišu pa sam imala vremena razmišljati (jer inače kao nemam) i razmislila sam. Dok mi je čelo kondenziralo znojem, a puder se lijepio po naočalama za koje sam dala polovicu plaće, shvatila sam da mi je pun kufer tih glupih meteorologa i njihovih praznih obećanja.

Žene se žale na svakakve muškarce – nevjerne, ženskaroše, pušaće, mamine maze i sinove, ološe i srcolomce, a ne vide da je, u biti, problem u meteorolozima i to sam tek danas shvatila. Sve krene od njih. Slušaš jebenu prognozu i vidiš tamo neke oblačiće i kapljice i snijeg i more od 26 stupnjeva i grmljavinu i nadaš se. A nada je kurva.

Prvo se nadaš da nećeš morati na posao jer plaža ne radi po kiši. Zatim se nadaš da ako si već na poslu da ćeš ranije kući jer tko će na plažu po kiši ili grmljavini. I onda sjediš na ono krt sjedalice što su ti dali i gledaš u nebo svako toliko kao da su gore lijekovi za rak ili milioni. Ništa. Zatim blejiš u prognozu na mobitelu i vidiš opet nekakve oblake – ništa. Zatim se još malo nadaš, a onda sve krene.

Prva faza nervoze. Lagano lupkaš nogom od sjedalicu i trudiš se ne živcirati, jer tko se još živcira oko vremena? Grickaš friško nalakirane noktiće (jer si mislila da nećeš morati raditi pošto su najavili KIŠU) i pokušavaš si ne uništiti lak, dok u biti želiš uništiti nešto drugo. Ili nekog. Druga faza nervoze. Sad je već to lupkanje prešlo umalo učestalije LUPANJE po šljunku i više ne grizeš samo nokte nego i sve oko njih. Šalješ frendicama bijesne poruke kako ti je puna kapa ljudi i posla i kako si se nadala kiši. Zatim ide ponovljena faza rezignacije. I dalje si ne želiš priznati da si nervozna oko toga, al je onda opalilo još jače sunce i svega ti je već bilo previše. Mislim stvarno, pa dokle ćemo? Kad ti je kapljica znoja upala u oko i momentalno te zaslijepila, uslijedila je Treća faza nervoze (ne znam jel to samo moja histerija ima faze). Tad ti se prestane sviđati život i kreće podfaza naslovljena kao Mrzim sve što diše i hoda, maknite mi se jer sam nervozna, neću krafnu. Pa usmjeriš svoju ljutnju na nedužne prolaznike ili familiju.

Usmjeriš svoju ljutnju na dečka kad se nadrkana vratiš doma, a on nije pomakao onu dlaku koju si zamislila da pomakne s desne strane trosjeda u predsoblju sobe na katu kuće tvoje bake koja živi u Siriji. I tad sve krene. Izmlatiš ga riječima i uvredama i navedeš da je on sve ono što sam navela gore i čovjek popizdi jer je ni kriv ni dužan posrkao. Napadne on tebe i tek tad sve pukne, jer, otkud mu pravo da viče na tebe? Zamisli bezobrazluka. Još je i neodgojen uz sve to. Posvađate se na mrtvo ime i istjeraš ga van, pa kasnije shvatiš da je stan njegov. Ali nema veze. Did u get the point?

Prijeđimo sad na malo bitnije stvari od meteorologa koji uništavaju veze. Na primjer, danas sam shvatila da kad odrastem želim biti cura koja ode u Međugorje pa se slika s Gospom ili ispred nje, kako bi ljudi znali koliki sam vjernik. To mi je san. S druge strane, primijetila sam da ne mogu pisati na laptopu. Ne znam zašto, al ništa od Carrie Bradshaw, žalim. Niti imam kovrčavu kosu, para za cipele (bilo kakve, ne moraju biti Jimmy Choo), ne mogu pisati o seksu i ne živim u gradu, kamoli u New Yorku. A što je seks bez grada? Sigurno ne Carrie. Šteta. Mada je i ta Carrie malo sjebana, ne mislite? To nam je, eto, zajedničko.

Zapravo, ja uživam u svojoj sjebanosti. Mislim da me ona izgrađuje na neki način. Teško da bih bez nje imala o čemu pisati. Teško da bih bez nje bila ja. Teško da bi bez nje imala ovako malo prijatelja. Ovako imam s kim mrziti ljude, mrziti meteorologe i mrziti svijet, a u biti ga voljeti na jedan sasvim drugačiji način.

STVAR JE U PERSPEKTIVI

vredeman-de-vries-perspective-grid

 

Dok razvaljena na kauču u postprejedenom raspoloženju objašnjavam sestri da neću ići vani večeras jer mi je jedina frendica koju imam zauzeta, razmišljam o tome kako patim od neizvršavanja svojih imaginarnih planova. Prošlo je već 5 dana otkad krećem koracima zdravog života i ne jedem sranja tipa palačinke s kulenom, sirom i kukuruzom + tartar sa strane i nakon toga ne odem u mcD na dva chickenburgera. I tako svaki dan iznova namirišem zoru koja umjesto rose meni donosi nove ideje i zadatke koje neću ispuniti. Ne da sam otišla na palačinkU nego smo dečko i ja naručili TRI PALAČINKE. Sreća da on jede k’o svinja brzinom kojom baka koju tu u mjestu zovemo Brzi Gonzales sa svoje dvije štake pretrči cestu bez pješačkog prijelaza (ljudi, to je stvarno neviđena brzina. Ovo nije sarkazam! Ponavljam – ovo nije sarkazam! *sirene se oglašavaju u pozadini*) pa je on pojeo ti treću. Inače bih morala ja, da se ne baci. Rekla bi moja baba – griota je. Evo, i sad sam pomislila na Griotte bombonjere, a na DIJETI sam. Sad sam u svađi s dečkom. Ne zato što je pojeo tu palačinku dok ja nisam niti pola svoje, mada sam se možda trebala ljutiti!!!!!!!, nego iz nekog potpuno random razloga kojeg ni on ni ja ne razumijemo ali sam ljuta. Sad ne pričamo pa čekam da mi se javi. Sve ovo obavljam na kauču. Molim da mi se dodijeli nekakva nagrada, sami odaberite za što. To ću isto primiti na kauču. Hvala Vam, narode!

 

S druge strane, razmišljam o bijednosti sustava u koji uskoro upadam. Uopće mi se ne školuje više. Voljela bih sad odmah imati mogućnost doći napuhanim srednjoškolcima u razred i razbiti par zabluda o književnim klasicima. Reći im što im se isplati čitat, a što ne, i na ono što pročitaju ne tražiti od njih da mi pišu dnevnik čitanja i da znaju da je Hemingway išao na safari u Afriku i da su ga zvali „mačo men“ nego da mi kažu svoje mišljenje o tome, makar bilo na osnovi kratkog sadržaja. Potom ću im reći kako razmišljaju krivo i glupo i da to nije bit književnosti. Pa ćemo zajedno doći do toga da barem jedan od njih postane moljac poput mene. Pa će mi svi dopizdit i poslat ću ih na odmor ili neka odu zapalit, a ja ću iz torbe izvadit sendvič iz Indexa po koji sam poslala jednog od učenika iz prošlog razreda. Za to mi ne treba škola. Niti faks. Ja ću izrađivati dobre klince koji će voljeti kauč. I koji će voljeti Indeks. Jer stvarno imaju najbolje sendviče.

 

Volim kako mi obavijest da mi je došao mail dođe kad uđem u mail, tako da ako me Kolinda kojim slučajem hitno trebala, ili je htjela na kavu, morala je pričekati malo duže. Imam posla, ženo.

 

Volim kako znam preduhitrit svoju menstruaciju pa stavim higijenski uložak noć prije jutra za koji sam zaključila da je to to. Znam da vam je ovo sad gadno, da vam je možda prisjeo ručak/večera ili palačinka, ali mene to tako jebeno usreći. Zato što mi je pun kufer toga da samo dođe. Tko još, onak’, igdje dolazi bez da se najavi? Zamisli da ti svekrva dođe u nenajavljenu posjetu, a ti neoprana u neopranoj kući s razbacanim vešom i s kosom nakon seksa. Pa zar ne bi voljela znati da će se takvo nešto dogoditi i staviti, ne znam, ključ u bravu i praviti se da te nema doma iako te vidjela kako ulaziš u kuću jer njima ništa ne promakne? E pa tako i ja. Radujem se svojim uspjesima. Raduj se sa mnom. Radujmo se zajedno.

 

Nadalje. Kreće kao neka jesen, kreću obaveze i bljuzgavo vrijeme. S tim dolazi i računanje. Pod tim ne mislim da sam upisala FER ili PMF, nego se vraćam računanju dana kad oprati kosu da ti bude čista ili da izdrži čista do određenog događaja/dana/sastanka. Cure će razumjeti. Ja samo razumijem da me to užasno iscrpljuje. Sreća nisam klempava pa mogu vezat rep da dobijem dan-dva na tome.

 

Kad narastem, želim bit ženska koja nosi skupe naočale i acdc majicu iako nema pojma ni o čemu. I doma ima pun ormar takvih majica jer je čula da finijim momcima nisu fora majice na Seku Aleksić koje inače nosi. 😦

 

Isto tako, čula sam neke stvari kao ljepota je u očima promatrača i stvar je u perspektivi jer što zračiš to privlačiš. Već danima pokušavam u post uklopit to kako sam shvatila da u mom mjestu nema dovoljno kanti za smeće tek kad sam dobila psa za kojim ne skupljam izmet pa onda nisam jedna od onih koji to moraju nositi u ruci jer nemamo kanti. Onda sam shvatila da mi ionako ništa nema veze ni s čim u postovima, pa evo ubacila sam vam sad i ovo.

Morat ću napraviti nešto po pitanju tih svojih planova inače ću završiti kao debela profesorica hrvatskog jezika koja na blogu objavljuje priče svog mizernog života dok mazi mačku koja je ne poštuje. Ne znam zašto mi se ta mačka sad tako dobro uklopila u sve ovo, ali jednostavno je. A nastavim li imati ovakve svađe s dečkom, tako će i biti! Ako ste sad pomislili da m ovo potaklo da se prestanem ljutiti na njega radi ničega – nije. Poželimo mu sreću svi zajedno, možda mu olakšamo put kojim kroči sa mnom. Nikad ne znaš.

Za sve vas koji se možda sjećate posta o malenoj prijateljici Niki koja zna što je sreća, bila mi je i ove godine i sad već ima puno svojih onamivišenijeBFFaonaje problema, ali svejedno mi je fino nabila na nos da njezin tata ne nosi radničke cipele kao moj, jer njezi tata nije radnik nego šef. Hvala ti, Nika i sretno ti u pubertetu!

 

Eto, to je to od mene za danas, dragi čitatelji. Čitamo se opet u novoj epizodi mojih pizdarija svrstanih u rečenice pa u postove. Do tada, lijep pozdrav i ugodno scrollanje 🙂 Volim vas i volite i vi mene. 🙂 Ne bojte se ostaviti komentar/kritiku. Ljutim se samo na dečka, na vas neću 🙂

 

Vaša Matea.

UPDATE JADNOG ŽIVOTA

l

Kad narastem želim biti onaj čovjek.

Gledam sad na jednom od najjadnijih medijskih portala čije vijesti vrlo vjerojatno uređuje vršnjakinja moje bake s kojom je gulila krompir ispod klupe pod satom, a koju su njeni sumještani obučili za svjetske žurnale. Uopće ne znam što su žurnali i nisam sigurna jesam li to izmislila, ali dobro mi figura u rečenici. U biti, ne znam kako, niti želim znati, su našli neku nedužnu Ruskinju koja je šetuckala ili galopirala (ne znam kako se kaže ono kako vojnici hodaju kao vojnici) po rivi, ne sluteći da će je zaskočiti preprofesionalna ekipa spomenutog portala jer se ni prva ni zadnja slikala pored Orgulja i objavila to na instagram da joj Putin odrubi/obrubi glavu. Oni su, naime, nju predstavili kao “Svetlanu Svintsovu mladu psihologinju koja se zaljubila u Zadar, kako sama kaže voli Zadar i zadarske ljude. “ Ovako na prvu taj intervju i taj članak ti djeluje ono super, milfara ipo iz Rusije, voli Zadar, možda ostane tu i poželi pustiti svoju lozu u zemlju tolike budućnosti, još uz to je i Ruskinja i ti si jebonja pa ćeš joj donjet Maraskine votke da proba i to će biti najbolji ulet ikad. Imat ćeš milfaru ipo iz Rusije i cijeli grad će ti se klanjat. A na drugu se malo zapitaš… Je li ona dotrčala do novinara i rekla: “Bok, ja sam zaljubljena u Zadar. “ ili su novinari, strvinari, bolesnički odlučili prići njoj i pitati je: “Bok, jeste li Vi možda zaljubljeni u Zadar pa da to objavim jer nemam što drugo?” Odaberi manje sramotno ako možeš. Mislim, sad bih mogla od te Svetlane i zaraditjer se moja prijateljica za spavanje (neću reći medvjedić) tako zove od 2013. Ali neću.

Kad narastem želim biti Hrvatica koju će ruski mediji objaviti kao zaljubljenu u Moskvu. Izgleda da onda nikad neću narasti.

Dala sam otkaz na krafnama. Jasno i glasno sam rekla da više ne mogu i ne želim. Na krivu ste se namjerili. Ako ste mislili da će sad uslijediti priča kako od tad živim punim plućima i koristim svaki dan kao da mi je posljednji – neće. Jer radim isto što sam radila dok sam radila – ne radim ništa. Ali dok sam radila na krafnama, došla sam do zaključka da crkva definitivno treba uvesti nekakvu molitvu za tjeranje gostiju. Možda bi mi se onda manje plakalo kad vidim kako se približavaju kućici. Ali samo možda.

Danas je prvi rujna i počinje nekakva jesen koju će svaki drugi melankoličar iskoristiti za svoje zatvaranje i povlačenje u asocijalni zimski san. Lagala bih kad bih rekla da jedva ne čekam. Jednostavno volim odjebati svih i sve. To mi baš odgovara. Svaki prvi u mjesecu mi daje neki nagon da nešto mijenjam. Šteta što sam isuviše lijena da tako i bude. Evo na primjer, odlučila sam od danas (jer je 1.9.) ići na dijetu pa sam prvo doručkovala sedvičinu i pol (jesus, tek sam sad skužila da je doručak u biti do-ručak, obrok do ručka……………….) a za ručak hrenovke i pomfri. Da!

Kad narastem želim biti Hrvatica koja se preselila u Canadu da snima videa iz teretane i forsira dalmatinski naglasak kojeg nema i stalno bi se htjela omotavati u zastavu, pogotovo kad su prvenstva, i to staviti na instagram uz hešteg mojazemljahrvatska.

Isto tako, ne bi bilo loše biti ni kornjača čančara koja obitava u mom vrtu (nadam se da mi blog neće postati popularan da ovo nekako dospije do policije jer je držanje kornjače za ljubimca protuzakonito. Zato što je bolje da hodaju same po cesti i da im netko masakrira oklop). Ljudi moji, od ta 3-4 mjeseca koliko one već jesu van zemlje, da nisu zakopane, nisu se stale seksat. Tko ne vjeruje, neka dođe i gleda. Neću vam naplatit jer ste dobri čitatelji. Čitaoci.

Nakon ovog malenog updatea mog zanimljivog života, još vas obavještavam da čekam da mi dostave laptop pa ću se onda uživit u ulogu Carrie i pisati vam malo češće i malo manje gluposti, a veća sranja 🙂

 

p.s. ako ne možete živjeti bez slušalica, nemojte si ispirsati tragus. Ako ne želite saznati da ljubav boli. JER ME SAD JEBENO BOLI KAD METNEM SLUJU. Al trpim, što ću.

Ako ima živih ovdje, pošto mi je blog umro, leave a comment, bye 🙂

TKO TE PITA?

Sve je toliko nebitno, nebitno do te mjere da to uopće ne možeš shvatiti, jer shvatiš tek kad uvidiš da tišina ima zvuk. I ako se ne prepadneš tog zvuka, onda nisi shvatio. Poput krika prestrašene žene. Tako zvuči. Ali ne krik kakav si čuo u filmovima strave, već krik šaptom. Krik koji je toliko nečujan da ti podigne svaku dlačicu na tijelu. Krik koji je i tako nečujan jači od najglasnijeg šapta.

Hodaš tim istim dvorištem kojim ste nekad zajedno trčali i igrali se skrivača. Dvorištem u kojem poznaješ taj jedan ugao na kojem biste se uvijek udarili jer je zeznut. Pa bi te tamo otkrili i sljedeći na redu za lovicu bi bio ti. Samo što sad nitko ne lovi, a svi bježimo.

Sad tim istim dvorištem prolaze ti isti ljudi koji su se nekoć zajedno igrali bez jedne jedine brige na svijetu, sa svim mogućim teretom na leđima. Tad smo u kuću ulazili samo kad bi nam grla postala suha od vike i dernjave ili bušine prazne od trčanja. Danas nismo ni izlazili. Svi koji su ušli, sa sobom su nosili svoj teret kojeg su potom isplakali zajedno s njima. Svi smo plakali zbog jednog, a svi radi svojeg. Nevjerojatno. Toliko praznih pogleda, neizmoglih očiju i natopljenih obraza. Toliko tuge, a u biti tuga tek dolazi. Sve ovo je samo refleks. Jer tako mora biti. Tugu ne pokazuješ. Nju ne možeš isprati suzama. Tugu kasnije živiš. Ta crnina koju ćeš nositi je isto samo refleks. Jer tako mora biti. Nitko ti ne priča o tišini. Zašto? Jer će ti ona reći apsolutno sve. Ako ju shvatiš. Ako ne, saznat ćeš na gori način.

Jesi ikad razmišljao o tome da te čitav život nitko ništa ne pita? Rodiš se i odgoje te roditelji na način na koji misle da je ispravan. Hoće ti usaditi u glavu da mrziš sve što nije u tvojoj kući, ne igra nogomet i nije ne-gay, ili će te već s tri nepuna mjeseca vući na oltar i dojiti na misi pa ti usaditi u glavu kako je jedino ispravno za tebe da se zarediš – tko te pita? Radiš kako ti usade. Papaš mamino mlijeko na oltaru i kasnije meteš samostan, ili istom tom metlom izmlatiš pokojeg momka koji hoda s drugim momkom jer se vraćaju iz škole zajedno, al si ti pomislio da su gay jer ne nose ustašku majicu i lanac im ne visi oko struka. Ako genetski naslijediš dovoljno inteligencije, pa još malo dodaš svog razmišljanja i ostalih stvari, možeš se izvući iz svega toga. Možeš krenuti svojim putem. Mislim, većina nas tako i napravi. Gradiš se u nekom pogledu kakvom želiš. Rasteš onoliko visoko koliko to želiš. Ugledaš se na određene ljude, likove iz serija (moj slučaj) ili rodbinu i pokušavaš nešto napraviti od sebe. Al je vraški teško. Zašto? Jer te nitko ništa ne pita. Životarimo i životarimo, trčimo za torbicama i gadgetima, perilicama i sušilicama i onda PAF dogodi se ono i sve ti stane. Opet te nitko ništa nije pitao. Nitko te ne pita možeš li to izdržati, prespavati. Nitko te ne pita koliko te boli. Boli te pipi i za torbicu i mobitel tad, samo želiš da prestane. Ali te se ne pita.

Bojim se. Bojim se da ne ostane ovako. Bojim se promjene. Ne promjene u smislu da ću sama nešto izmijenjati pa me trta, tipa da skratim kosu. Nego one promjene koje se svi bojimo. Previše je dobro da bi ostalo ovako, bar meni. Previše je ljudi oko mene, za početak, zdravo da bi ostali takvi očito. Što ako mi ih netko oduzme? Opet? Nemoj. Pusti mi ih, molim te. Pusti mi barem ovu šačicu oko mene što mi je ostala. Imam samo njih. Pusti mi ih. Ili pusti mene, njih ostavi. Ostavi mi moje svađalice i mirilice, dosadne razgovore i svađanja tko će prvi pod tuš. Ili tko će donijeti novine. Pusti mi ih, molim te. Više ništa ne vjerujem. Više ništa nije garancija. Uvjerila sam se u to ovih dana. Sve je vrlo jednostavno. Danas jesi – sutra nisi. Sve drugo su pizdarije i filozofija. Ti biraš. Tu te se već nešto i pita. Ti biraš hoćeš danas biti ili ne? Vrlo je jednostavno.

Samo mi ih pusti, molim te.

UKRADENA PERSPEKTIVA

Kad narastem, želim biti zaštitar u noćnom klubu.

Koja mlada, ambiciozna, perspektivna i maštovita mlada dama, zar ne? Ne. Sve ne, osim toga da sam besramno mlada i zelena. I tek sam nedavno otkrila što znači riječ perspektivna jer me trener u teretani sarkastično počastio tom odlikom. Dok sam još išla u teretanu i mislila na prijemni. Znači, prije pola života otprilike. Trenutno sam u lijepom periodu života (nejdem u teretanu, više ne mislim na prijemni, perspektivna postala nisam, sarkastična ostala jesam) u kojem mi je jedini stvarni problem to što ne mogu zdepilirat brkove radi herpesa na usnici i to što mi je sinoć skoro ponestalo vlažnih maramica da operem cipele za van. Bruhhh… Prvo i prvo, za brkove me, onak, nije briga, to sam predstavila kao problem jer moj mozak tako funkcionira. Ne znam je li to do toga što sam ženskog prokletog roda i tako smo “programirane” ili sam jednostavno JA takva. Gle, smetaju i meni kiseline koje ti proizvodiš pod pazuhom, bez OPG-a i dozvole EU, pa ti ne serem i ne bunim se da si odvratan i da ne možeš prodavat krafne i smutije s tim i s herpesom na usnici. Otkad imam herpes, ne šminkam se i dolazim na posao kao govno al u odjeći iz Zare, ljudi me sažaljevaju. Budem nadrkana i bijesna i dobijem više napojnica nego kad glumim da mi je drago što je mama rodom iz Ljubuškog školovana dvije godine u Čitluku pa potom udana za neukog susjeda koji su, kao perspektivni mladi ljudi (jel’) odlučili svoje živote nastaviti u Njemačkoj (ha gdje drugdje) odlučila dovesti svojih četvero dvojezične djece na ljetovanje i svoje svađe s neukim mužem prezentirati ispred mene dok čekam da mi kaže koji će jebeni prijeljev na jebene krafne za sina koji prevodi sve to malenoj rođakinji koja nije imala priliku naučiti bosansko-njemački tako vrsno. Ne znam, valjda su ljudi prepoznali tu moju iskrenost, da mu se neću smješkat dok mi pare ulja za prženje mrse vlasi kestenjaste kose na +40. Valjda su me htjeli nagraditi s tih 2-3 kune koje dobijem. Hvala ti lijepa! To mi je i više nego dovoljno s obzirom da nemam apsolutno nikakvog drugog života nego tebi pakirati krafne. Mali hint: ovo nije bio sarkazam. Stvarno hvala čovjeku, budem sretna kao moja baba kad joj pomidor izraste veći nego susjedin, i uvrijedim se ako mi ne ostave koju kunu. Ne šalim se. Nekad ih čak ni ne pozdravim.

Nadalje, osim što se prepirem s Nijemcom (čiji sam bicikl ukrala) svako jutro jer stalno moram vraćati bicikl u svoje dvorište nakon što čovjek uzme ono što je njegovo k sebi, nikako da shvati, slušam lavež svog kutreta (makedonski: pas) i tražim zvijezdu Sjevernjaču. Možda mi ona može objasniti par stvari. Tipa, kako sam odjednom buduća profesorica hrvatskog jezika i književnosti, gdje mi je otišlo ljeto i zašto na poslu i zašto mi mozak uništava perspektivu?

Dok čekam odgovor, potrošim polovicu plaće na naočale jer sam čula da sve odrasle cure to imaju. I mazim dečka drenažom glija i živčanih stanica. Ne znam što je točno drenaža, s tim me trener nije kitio u teretani, ali mi se čini odgovarajućim terminom za maltretažu (vidiš, baš vuče na drenažu). Ako griješim, ispravite me. Njemu je svejedno, on jadnik više ni ne razmišlja. Jer ja razmišljam ne za dvoje, nego za dvadeset i dvoje. I ne preuveličavam. Čak se toga i bojim. Okej, prestravljena sam. Uništavaju me vlastite misli i mozak. Vlastita mašta i iluzije u kojima živim i koje me smiruju i isključuju istovremeno. Vlastite slike i prizori praznina i ništavila kojima ja dajem svoje boje i oblike. Svoje tonove i melodije, ritmove po kojima ja znam plesati, a nitko me drugi ne može više pratiti. Uništavaju me, misao po misao, riječ po riječ, očekivanje na očekivanje, a znam da sam iznad toga svega i to negdje daleko od materijalnog i očima vidljivog. Moje srce, točnije ova mala babina šljivica koja mi pumpa život u oklop koji sam naslijedila teži nečemu što još nisam otkrila jer očito Sjevernjačin poštanski sandučić pretrpan. Teži životu. Ne onakvom kakvom ga opisuju u knjigama. Dobro, možda malo. Teži podrapanim koljenima i modrim usnama od predugog boravka u moru. Teži tome da me mama vuče natrag u kuću nakon cijelog dana divljanja s dječacima iz ulice. Teži čistom prostoru iznad koljena lijeve noge i potiskuje dan kad se to dogodilo, potiskujući i promjene koje je sa sobom donijelo. Ne misleći pod tim na ožiljak koji cijeli život stoji i ne mrda s iste pozicije. Kao ni zaštitari u noćnom klubu. Stoje ispred i ruše perspektive mladim, pijanim adolescentima. Stoje i ne daju. Tako stojim i ja, u prošlosti koja ruši perspektivu budućnosti. Pa zašto onda, kad narastem, ne postati nešto što već jesam?

..

.

 

Nakon duže pauze, jer sam lijena guzica. Budem se sad potrudila da češće kakim na blogu 🙂 Btw, blogu je bio rođendan tamo sredinom srpnja, pa sretan mu prvi rođendan i ujedno hvala vama koji ste tu cijelu godinu bili uz mene i moje škrabotine 🙂

NE DA MI SE NASLOV

Ne znam uopće otkud krenuti.

Nekad u srednjoj, kad bi trebali pisati esej i kad ne bih imala inspiracije (to ne bi bio esej iz književnosti. Tamo sam uvijek imala nešto za prisrati jer smatram da ja, balavica koja kao puno čita znam nešto o nečemu. Da.) poslužila bi se onim da prepišeš naslov al ga malo okreneš. Tu sad trenutno nemam ni naslov tako da mi ni to nije opcija. Jer, kako unasloviti kaotičnost? Možda kaotičnost. Kad bih to ispremetala dobila bi neki otiči s tvrdim č i kao. Kao otiči. Bogami sam i otišla. Spićila sam se u plavu igračku na struju koja stalno staje pa kreće i daje ti lažni nadu da ćeš stići pojesti sendvič od pršuta u Dubravci na autobusnom. Otiči kao-sam i to trčećim korakom, pljujući sve što sam taj dan prošla kako bi mi se ego oporavio. Inače kad tako pljujem znam da je obrambeni mehanizam prouzročen neuspjehom, al ovaj put je nešto bilo drugačije. Ovaj put nisam znala jesam bila iskrena prema sebi ili si olakšavam tim “sranjem” kako je, u biti, sva loša nesreća uvijek na meni. Ajme, ne znaš li onaj osjećaj kad si u nečemu predobar i znaš da ti nitko ne može reći suprotno, i zapravo uspiješ u tome? Ni ja.

Kao prvo, osjećala sam se kao izdajnik po drugi put u životu. Prvi put je bio kad sam nabavila psa i odjebala nezahvalni mačji rod nakon barem 20 mačaka (ne preuveličavam) koje sam imala, neke i porodila, othranila, naučila da same otvataju vrata od kuće, dopuštala im da budu promiskuitetne, znači bila sam VRLO liberalan, korektan, fer i pažljiv roditelj i da su mi mogle ostavljati recenzije nakon što su radi kurvanja (iako sam ja i to dozvoljavala bez obzira što kao jedna vrsta svodnika nisam dobivala profit u današnje krizno vrijeme) odlučile ostaviti svoj 9. život na kolu ili braniku od auta, ili jednostavno samo otići iz hira, bezobrazno i bez pozdrava, imala bi 5 zvjezdica! I sad imam psa i kad sretnem mačku ne želi se ni pomazit. Osjeti kurva, osjeti.

Drugi put je bio kad sam sjela u tramvaj nakon što sam se tri i pol sata vozila pokraj nepoznate osobe koja mi još nije ni dozvolila da sjednem pokraj prozora. A ja UVIJEK moram sjediti pokraj prozora. No dobro, odlučila sam ne raditi scenu pošto sam shvatila da sam sretna da uopće sjedim jer je nas petero bilo s kartom za sjedalo 33. Šestero, ako ubrojimo ženu koja je odbila platiti kartu za svoje dijete pa ga je nagurala u krilo i kasnije podojila bez pardona. I s tim da me prvo smjestilo do prozora pokraj čovjeka kojemu je trebalo sjedalo i pol i znojio se ko svinja. Zamalo mi se lice prilijepilo za staklo koliko sam se jako morala odmaknuti od njega da se ne dotaknemo… Odjednom sam zavoljela sjediti do prolaza.

Kad sam se izvozala tramvajima, kasnije na povratku za doma opet nisam dobila sjedalo do prozora i to sam shvatila kao pošten comeback autobusa radi počinjene nevjere.

Tramvaji mi nisu neka fora. Izgledaju kao neka vrsta moderne igračke koju bogati klinci dobiju pod borom i prestanu se s njom igrati nakon što raspakiraju omot skuplji od mog života. Inače sam poput freak-a koji promatra po autobusima i onda to dokumentira na svom blogu, a ti tramvaji mi nisu dali neki materijal jer nikoga tamo nije briga ni za koga ni za što. To mi se onak, malo svidjelo, s obzirom da živim u okruženju z kojem će te pitat zašto nisi oprala kosu. I gdje znaju da ti nokat na palcu desne noge raste u koso (kako to boli). Tako da nisam pronašla materijal za prigovore i sranja. Možda jer sam bila zaokupljena tim da se ne izgubim i stignem na prijAmni.

Znaš ono kad te negdje češe od uboda komarca pa se izrežeš od češanja posvuda, a opet ne pronađeš mjesto gdje te ful češe? Tako se nekako ja osjećam u svom životu. Stalno nekam’ grebem i tražim, a ne mogu naći ubod komarca. Kad pomislim da sam ga našla, shvatim da je to rana od brijanja na koljenu kojoj treba otpast krasta pa me SVRBI. Kužiš me, frende…

I ono, što je tim ljudima u Zabregu da ne znaju objasnit gdje je bilo što što ih pitaš? Žena radi u pekari “Mladost” (imam dokaz jer mi je ostalo slanca pa imam vrećicu) i ne zna gdje su bazeni “Mladost”. Udaljeni su 200 metara i to sam otkrila jer sam sama bauljala okolo. Ta žena iz pekare sam ja. Moja srž i sreća, onako svemirska, je negdje 200 metara od mene, al ti nikad neću moći objasniti kako doći do nje. Vrzmaj se sam po Savi, nosi torbu za koju si se nadao da će biti lakša nakon što si frendici iskrcala 2l domaćeg vina kojeg tegliš od doma, isplivaj bazen ispod granice za muške pristupnike i onda zaseri nešto što radiš čitav život. Kad to sjebeš, ovako kako sam ja, znat ćeš da nije to poanta. Možda i je, ne znam? Al ako si se tijekom prijAmnog jedini žalio da hoćeš kući svom psu (i mami, al to nisam htjela reći baš naglas) i bio sretan do boli kad te skoro bacio na pod od sreće što te vidio (ne bi tako mačka, ne boj se) i osjetio mir, trebaš li dalje tražiti? Opet ne znam. Možda ne treba. Radi straha ili ispravnog osjećaja da nije za mene, ne znam? Kako ću znati? Ni to ne znam. I ne da mi se. Ne da mi se znati, okej?

Ne da mi se znati.