JEDNOM ĆEŠ OPET

Jednom ćeš se opet umiriti. I jednom ću ti opet dok smo zapeljani na kauču, a ti na rubu sna, čitati Boccaccia i to novelu koju ti izabereš. Opet, jednom. Pretpostavljam da će opet biti neka s brojem 9. Kažeš mi da je to naš broj.

Jednom ćeš se opet umiriti. I jednom ću ti opet možda čitati prebrzo, a možda ti budem i pretiha. Reći ćeš mi, znam to. Jer mi voliš govoriti takve stvari isto kao i stavljati kosu iza uha. A znaš da to mrzim.

Jednom ćeš se opet umiriti. I jednom ću ti opet samo zakolutati očima na to da, kao, ne čitam dovoljno teatralno, a znam da uživaš. Inače ti se disanje ne bi toliko usporilo.

Jednom ćeš opet, a dotad mi budi moje sad:)

JA BI S TOBOM BI

A neman ti pojma.

Život je ritam, kaže jedan momak dok se lista pravi. Stojim u redu, a unutra me ne puste ako nemam 10 centimetara štikle i 1,5 grama mozga manje od žene koja nema ni toliko. Život je ritam, kaže jedan momak, brodovi plove, sidra se dižu i spuštaju, sve radiš u ritmu, a šuga nemaš za lik. Što da ti kažem osim da ti ja nemam pojma ništa o ritmu i šugovima. Biće da on zna onda.

Neki mi kažu da sam komplet od žene, a neki ne kažu ništa. Kompleti me ne zanimaju, iskreno. Više volim dijelove. I pitajte ko mi onda privuče pažnju? Ovi što ne kažu ništa. Nije bilo teško za pogoditi.

Jesam li ja to tipičan ženski mentalni sklop? Reci ti meni.

Život je ritam, a stojiš na mistu. Objasni mi to. Ja stojim u redu i pokušavam ući, a u biti samo želim biti vani.

Što da sam ja ti, a ti ja? Što da je ritam u biti život, a malo šuga ono što tražim? Što da prestanem govoriti, a u biti tad najviše kažem? Ma neću.

Koliko? Mogu li? Je li tako u redu? Što će reći teta iz pekare, a što zaštitar ispred kluba?

Jeftina patetika, a skupe gaće. Izaberi.

Tipična rečenica, najglasovitija među slomljenim umjetničkim dušama koje iz svoje patnje izvlače profit je da pišu da zaborave.

Ja ću ti sad reći da ja pišem da se sjetim. Pišem, nekad, da se ne zaboravim sjetiti.

Ima li to smisla? Ne znam. Nije me ni briga, iskreno. Prestala sam se zamarati smislom, kalupima i očekivanjima. Malo šuga, kažem ti, malo šuga u ritmu i pratit ću te. Pratit ću te dokle god “ja bi s tobom bi” traje. Pratit ću te dokle god ugašenom cigarom i ostatcima iste nacrtaš slovo mog imena. I pratit ću te dokle god moja poezija ne prestane biti način na koji ti ispijaš svoju kavu i dokle god ne shvatim zašto mi točno samo u jednom trenu zabraniš da je taknem. A mrzim poeziju, samo da znaš. Ma svi to znaju, zaboga. A studiram književnost. Sve sam ti rekla.

Mrzim poeziju. Pogotovo ljubavnu. Mrzim je, a ti je ne prestaješ stvarati bez da si ikad uzeo papir i olovku.

Jeftina patetika, a skupe gaće. Ja sam izgleda izabrala:)

BALAVIJI OD BALAVE

Ne znam zašto imam potrebu običnim poznanicima (znači ljudima koji mi nisu bliski prijatelji i nisu me npr. nikad vidjeli kako kopam nos jer ja to ne radim) iznositi vrlo nebitne detalje svog života onako random. Pričamo o štetnim utjecajima na okoliš (ne znam o čemu vi pričate sa svojim ne-najboljim prijateljima) i ja počnem govoriti o tome kakve su me tegobe zadesile prošle godine na utrci Wings for life. Pod broj jedan, nikoga nije briga za to kao ni za okoliš o kojem pričamo, ali netko je vidio plakat na zidu i pomislio da bi to bila SUPER tema da se prekine tišina neugodnija od one kad kažeš neku sebi presmiješnu foru, a nitko se ne nasmije pa čekaš da ljudi nastave sa životom nakon što su vidjeli najnižu fazu u koju čovječanstvo (u ovom slučaju – TI) može dospjeti. Pod broj dva, imala sam temperaturu, grozan kašalj i spavala noć prije 3 sata jer sam tamburala u noćnom klubu naroljana do zla boga od litre votke i 2 lupoceta za temperaturu. A spremala se za utrku pola godine. Na kraju hodala do doma k’o Lessie. Eto, niste me tražili i navela sam prethodno da nikoga nije briga i svejedno vam ispričala. Ja to tako. I ne mogu to zaustaviti.

 

Svi ljudi, djeca, mladi koji su postigli išta u svom životu, a da nije za pokrit se po glavi su u školi/na faksu bili prozivani kao loši, njihove tvorevine se nisu cijenile, vrijeđani od strane profesora i odbačeni od društva. Svi oni imaju neku srcedrapajuću priču, tipa rodila sam s 9 godina iako su mi rekli da ne mogu ostati trudna tako malena i postala samohrana majka, s 10 su me izbacili vani iz kuće bebom i radila sam dva posla i dojila u isto vrijeme. Naravno, sad se guši u lovi jer je išla u školu i na faks gurajući kolica s djetetom istovremeno, a ja se žalim jer moram na faks ujutro. Ništa, možda za 10-15 godina budete čitali o meni, jer mi je život jadan, a možda se proslavim s blogom za koji nitko ne zna. Who knows???

 

Kad smo već kod beba i majki, razina bijesa do koje me dovede mama s kolicima i bebom u dućanu u kojem se između redove ne može proći ni bez njezinih kolica i bijesne face jednaka je razini bijesa koja me uhvati čitajući sranja koja medicinske sestre objavljuju po društvenim mrežama uz heštegove #proudtobeanurse s nekom ljigavom pričom kako ih se maltretira i kako im je teško. Molim vas. Prvo, da se razumijemo, ima medicinskih sestara koje se možda nekad maltretiralo. Drugo, nitko vas jebeno nije tjerao upustiti se u tu profesiju s 15 kad ste upisale srednju za medicinarku. Ja sam s 15 upisala jednu od najtežih gimnazija u gradu pa ne stavljam sad #proudtobeunemployed ili proud to be student nečega s čim ću još teže naći posao, a ubijam se od učenja od svoje 15. Izvinit ćeš, molim lijepo. Ali za to nikoga nije briga jednako kao ni za moje anegdote koje pričam poznanicima. Spusti se na zemlju i radi svoj posao. Ne trpim nikakva sranja i nikakve gluposti niti od strane ljudi za čiju profesiju se ja obučavam, ne hejtam samo zdravstvo. I profesori koji su bili maltretirani od strane učenika još su luđi od sestara. Mislim stvarno. Da ja sad nakon 17 godina obrazovanja (ako ne daj Bože ne ispadne više), nakon mukotrpno stečene diplome i još mukotrpnije nađenog posla dođem predavati u razred i da neki klinac umisli da mi se može suprotstavljati ili me zlostavljati na bilo koji način. Ili ako istu stvar umisle njegovi roditelji. Pa ljudi moji, ne bi mi palo na pamet pisati neke anonimne porukice na facebooku i vapiti da me ekipa Provjerenog zamijeti pa da se nešto poduzme.

Kako si krojiš, tako ćeš i obući. Da, život ne ide tako i ja sam balava studentica koju život još nije opario i ne znam što znači strahovati da sutra nećeš imati za kruh pa bi se ja bahatila nadležnima i pričam vama o životu. Ako mislite da u životu to nije tako, da vaša sudbina ovisi o nečem drugom osim o vama samima, onda ste vi balaviji od mene balave. Ako mislite da ne možete u životu raditi onako kako duboko u sebi želite jer ćete ostati bez posla, nećete moći prehraniti obitelj, kupiti malom patike, maloj novu veštu. Onda ste vi balaviji od mene balave. Ako mislite da morate biti 9-5 ekipa koja nema ni jutra ni dana, ako mislite da se morate dignuti u tramvaju nepristojnoj babi koja smrdi po poriluku, ako mislite da ne možete proći taj ispit jer ga prođe samo jedan student po semestru. Onda ste vi balaviji od mene. Ne moraš se dignit babi da bi dokazao nekome da si pristojan i dobar. Ne moraš trpjeti sranja na poslu da bi mogao platiti račune. Ne moraš biti taj jedan student po semestru koji prođe taj predmet. Pusti tog jednog da ga prođe opet. Ti nemoj biti jedan. Ti dokaži da je moguće da vas prođe dvoje. Razumijete o čemu vam govorim? Jer, ponovit ću, ako ne razumijete onda ste vi balaviji od mene balave.

Ne moraš. Okej? Tko god ti je rekao da se išta mora, nađi ga i obavi što se obaviti mora s glupim ljudima. Osim ako ti to nije rekla mama. Mamu se sluša!

Nakon stoljeća, evo me opet. Tko je tu, tu je. Tko nije, tko mu je kriv 😉

BADNJAK S RUŽEM NA ZUBIMA

Znaš ono kad na Badnjak otiđeš samo na jedno piće i to si svjesno ograničiš budžet da ne bi bilo “kako ću doći do doma” situacija ili usputnog bljuvanja dok ti frendica ide piškiti kao što je slučaj bio prije dvije godine. Naravno da ne popiješ samo jedno, nego se, štoviše, krpaš sa spikama “može li dvije votke, ali jedan red bull”, jer ako naručiš sve skupa, nemaš nego za jedno piće, a to ne želiš iako si tako odlučila. Ali, Bože moj, tko je ikad slušao svoj racio pored svog želudca, unatoč vapajima jadne, neiskvarene, nedužne jetre koja nije zaslužila opet gubiti živote radi tvog nestabilnog karaktera. Gle, stisni zube, što da ti kažem?

Znaš ono kad čekaš taj križni put od reda u wc-u dok si polupripit od tog jednog pića koje se nastavilo dok nisi spiskala i zadnju lipu pa na kraju umjesto ukupnog iznosa računa pročitala broj 23 i spremno to krenula dati konobaru jer ti je samo toliko ostalo. U takvim situacijama preporučam da povedete nekoga sa sobom, ako nije nužno nemojte piti sami. Treba vam u životu netko tko će ti reći “Matea, to je oznaka da smo mi stol 23, a ne iznos računa!”. Ne trebam valjda spominjati paniku koja je nastala. Nešto slično atmosferi u OTP-u prvog u mjesecu kad sjedne penzija – pomahnitalo se kreći i traži izlaz iz situacije te je panikom pogoršaj. Plus nervoza, dakako, neću valjda ostati pribrana i ne izderati se na dečka bez razloga?

U biti, započela sam križnim putem čekanja reda u wc-u. Situacija izgleda ovako: Obučena sam kao homeless čovjek koji se nakrao u timberlanda i second hand shopa s dokoljenkama na abecedu koje je baka poklonila sestri, pa ih ona dala meni jer ju je sram. Naravno da sam ih obukla i naravno da se vide dok hodam i sjedim. Imala sam kosu u pletenici pa je, u nadi da ću imati fine kovrče puštena nalik na zastupanu lavlju grivu ili ptičje gnijezdo u koje je neodgojeno dijete zbog frustracije što nije prošlo psihotest u vrtiću kojeg su uveli samo da ga ne prime, bacilo petardu. Dakako, na svoj pomno odabrani make up, stavila sam crveni ruž te bila uživljena u to kako mi sada usne izgledaju još manje nego što zapravo jesu, pa imate osjećaj da imam samo zubno meso koje je valjda upaljeno s obzirom da je boja ruža takva.

Dok stojim u redu kroz glavu mi prolaze sve moje životne nedoumice. Vjerojatno sam pronašla lijek za ljude koji ne znaju oprati zube ujutro, a vole ti se unostit u lice dok govore ili za taj rak, nebitno? Mislim, bitnije mi je ovo prvo. Ljudi koji imaju rak stoje u kući ili bolnici. Ovi hodaju okolo jer smatraju to bezopasnim, a u biti su kancerogeniji od onih s rakom. Trebalo bi to proglasiti kao zaraznu boleštinu pa neka barem nose one bolničke marame preko ustiju, mada sumnjam da bi spriječilo dotok smrada. Usput tako dok čekaš red za pražnjenje mjehura, upoznaš cure koje ti u tom trenu postanu najbolje frendice IKAD, znaći BFF, oženite se na facebooku, obećate da ćete jedna drugoj biti cimerice kad se ova ode prostituirati u drugi klub, u drugom gradu, a tebi se to tad činilo kao predobra stvar i potakla si je na to jer, sve je bolje od učenja za ispite, zar ne? Sjetiš se, polupripit, starih prijatelja iz djetinjstva pa već kad čekaš red nazoveš Milicu iz 3.b da joj se ispričaš što si joj random došla i zalijepila šamar. Milica ti sve oprosti i sretno se pomičeš u redu. Teta čistačica ti je jednom rekla da ti je ostao kišobran u učionici broj 7 pa kreneš tražiti broj tete čistačice u mobitelu i nemaš ga jer je teta čistačica tvoja mama, pa ti je upisana kao mama, logično. Već kad si tu, nazoveš i nju, čestitaš joj Božić jer je već prošla ponoć i ljudi u redu slave pa usput pitaš i za taj kišobran. Neću niti spominjati kako je to najveća ikad počinjena greška jer se sad sjetila da je to još jedan u nizu kojeg si izgubila, pa ti drži predavanje.

Nakon što ste u hodniku wc-a proslavili Božić s još jednom rundom, dođeš napokon na red i razočaraš se više nego kad shvatiš da ti prijateljica kojoj si dala još jednu šansu na satu uči stihove cajki… Prepisuje i uči. Shvatiš da ti je cijelo to vrijeme, cijeli taj životni period koji je prošao čekajući red za wc, unatoč dijeljenju svojih najmračnijih tajni s novim frendicama i planovima o useljenju prošao s RUŽEM NA ZUBIMA.

I to vam je, dragi moji, život. Hodaš pun samopouzdanja kroz mjesece, dane i godine i onda odjednom bum – ruž na zubima. Bila to boja crvenog MAC-ruža, loše ocjene, otkaza, preseljenja u novi grad, pada na ispitu, gubitak voljenih, loša hrana iz menze, kašalj koji te uguši u pola prezentacije na engleskom, majica u kojoj se uvijek uznojiš, a obožavaš ju. Niie bitno. Bitno je da na kraju uspiješ skupiti novac za rundu jer runda nije 23 kune kao što si pročitala. Bitno je da se, kad tad, stigneš pogledati u ogledalo. Bilo to onako usputno dok se spremaš ili pripita u klubu. Druga bitna stvar je da uspiješ uvidjeti da imaš ruža na zubima. Ako ne vidiš i praviš se da ga nema, hodat ćeš s njim naokolo i biti čudna. Kao da bez njega nisi. Obriši ga, lako je. Zatim ga nanesi ponovno, ali na usne, bez obzira što misliš da su ti usne male. Male su ti i grudi pa se svejedno slikaš gola:) I da, nemoj se otselit s prostitutkom u Varaždin, ne treba ti to. Lijepo ti je ovdje.

Sad idem učiti za ispite. Na kraju krajeva, svi se uvijek vratimo u svoje gnijezdo komfora i navika, iako je u njemu možda bila petarda. Poanta je da shvatiš gdje si to gnijezdo umrljala ružem i obrišeš ga. Fora ti je to što u životu uvijek možeš ispočetka. Ne moraš izvaditi zub da bi makla ruž s njega. Isto tako ne moraš okrenuti čitavo gnijezdo da ti bude lijepo u njemu. Samo ga malo počešljaj!

PAPRIKA SE PUNI DOK JE MLADA I MILOŠ

KGVI3281

Imam upalu mišića desne ruke jer sam jučer dva puta psu bacila igračku. Stvarno. Boli me kad ju dignem, pomaknem, ne daj Bože radim nešto s njom. Mislim da je to rečenica, ova prva jel’, koja opisuje moj trenutačni životni status – ne krećem se ako ne moram, prekinula sam sve izvannastavne aktivnosti, jedem sranja i održavam mišiće na životu hodanjem na relaciji kuća – stanica – bus1 – bus2 – faks. I obrnuto, da sad ne pišem sve od nazad… To je pak previše napora za muskulfiber koji proživljavam. Mada kažu da je, kad imaš tako strašnu upalu, najbolje vježbat. Gle, kažu oni puno toga. Tipa da s 18 – 19 iziđeš iz puberteta i prestaneš smrdit pa ja svejedno moram okretat glavu kad mi se pojedini ljudi obrate i svjesno ulaziti u to da će me percipirati kao asocijalnu i čudnu jer ono, kad se netko obrati izričito tebi, nije učestala pojava da odgovaraš dok gledaš na suprotnu stranu. Ako na drugoj strani nema nikoga i ne mogu pomisliti da zabunom misliš da te TA osoba nešto pitala. Al za to će me osudit, a da ja njoj kažem da joj ni žvaka ne pomaže prestala bi se družit sa mnom do daljnjega. Jer sam prasasta, nepristojna i reći će mi da i meni smrdi iz usta pa da zato i njoj. Kad bolje razmislim, ne vidim ništa loše u tome. I ovako nemam prijatelja, neću osjetit da mi jedan fali. Zapravo, nju hoću. Udisat ću svjež zrak.

 

S druge strane, nedavno sam izbrisala s instragrama momka koji je stavio sliku preslatkog zeke u slamici i uz to napisao: “Uz njoke, odličan!”.

 

Ne znam koliko je vas pratilo prethodne postove (haha, vrlo sam čitana u zadnje vrijeme) ali bila sam spomenila Larissu, moju kolegicu s godine i njezin način življenja i komentare i statuse kojima mi uljepšava dan. E pa Larissa je, na predavanju na kojem smo komentirali Chaplinovu sklonost mlađim ženama pred profesorom i punom učionicom samouvjereno i odlučno izjavila: “Pa profesore, paprika se puni dok je mlada.” I moj život je tu stao. Tu sam prestala ići i na košarku i na treninge i na predavanja i na faks općenito. Tu mi je proradio i muskulfiber, menopauza, limfni čvorovi i dermatitis. Nije li to sažetak i bit svega? Larissa. Prijatelji s faksa kažu da im je čudna i da ih živcira. Meni je baš zato draga. Mislim tko bi se još usudio otići kod profesorice na konzultacije samo da joj se opravda za dvicu koju je dobila i da joj objasni kako se ona morala preselit u novi stan jer ju je prijašnji vlasnik htio napastovati i uselio se k njoj nepozvan. Pa Larissa.

 

Sad ću ti nešto reći, okej? Prvo, prestani dijeliti videozapis malene djevojčice bez kose koja u bolnici pleše na neku glazbu s tisuću srca i emojia dvaju sklopljenih dlanova koji uopće ne predstavljaju gestu molitve nego si dva lika DAJU PET, u nadi da će te Joško s francuskog primijetiti i uvidjeti kako si plemenita i obazriva. Neće. Prestanite s tom bolesnom djecom, za Boga miloga, lišite ih facebooka i medijskih pizdarija. Dijete pleše. Pustite ga da pleše, ne hranite svoju savjest shareanjem takvih videozapisa. Drugo, ne stavljaj mi kršćanska sranja na instagram storije, jer ono, mislim da to nije funkcija instagrama i to ti neće pobrisati droljaste slike iz prošlosti na kojima još skupljaš lajkove nakon što te patetični likovi vide na koljenima u najseljastijem klubu u regiji, na pjesmu Bube Korelija?! WTF, ne znam ni jesam li dobro napisala ime i jebeno me nije briga jer ono, ZAŠTO? I da, cijelo to kršćansko sranje si pogoršala heštegom bogjetu.

 

Kad odrastem želim biti napaćena žena čije će slike na instagramu krasiti #bogjetu i vjerojatno ću imati sina invalida s obzirom na to kako se odnosim prema invalidu koji sa mnom ide na faks. A kad je podao. Nisam ja kriva.

 

Isto tako, reći ću ti i treću stvar. Ne moraš nositi sve što stoji u Zarinom izlogu. Ne znam je li ti to itko ikad rekao, mislim da nije. Pa eto, možda ti olakša. Ne znam.

 

S druge strane, iako nisam sigurna je li postojala prva strana uopće, izrazito me vrijeđaju ovi današnji mladi “spisatelji”, još više današnja “influencerska” generacija koja slijepo prati upute cure koja je prekinula školovanje da bi snimala što ona svaki dan ima u torbi i kako nanijeti sjajilo. I mlati lovu na knjizi koju je NAPISALA. Pazite, sa svojih tad još nepunih 18 napisala je KNJIGU O SVOM ŽIVOTU. O maj gad, mislim da će netko u redu za kupnju te knjige nastradati koliko je ŽELIM. Tko ne bi želio pročitati nešto o životu jedne taaaako zaposlene, poslovne, elokventne žene koja jebenu riječ legitimno koristi kao dobar dan i hvala, jer valjda misli da zna što to znači. Tako da ako vam dijete, nećak, unuka, unuk ili sin kojeg ste upoznali nedavno jer niste znali da ste napumpali bivšu  curu na maturalcu (ili ste znali, nije bitno, u današnje vrijeme NE OSUĐUJEMO NIKOGA) dođe i kaže: “Legitimno, ja sam tvoj sin Miloš.” Nemojte se čudit, dijete je to čulo i misli da tako treba. Isto kao što ste vi možda čuli da je trudna pa ste se odlučili oglušiti. Voljela bih da pumpaju cure, a ne gledaju ta sranja koja ih navodno, legitimno, anyways, lol, wtf, odgajaju. Ako mu odgovorite: “O maj gad, yaaaas bitch, totalno si moj legitimni sin!” Miloš će vas vjerojatno snimiti i staviti na youtube s naslovom: “DOBIO SAM TATU – REAKCIJA”. I dajem glavu da ako ukucate ovo u tražilicu youtubea, dobit ćete barem dva videa na tu temu.

 

I onda sam ja s****na jer sam neljubazna prema invalidu.

 

A ništa, što reći osim #bogjetu.

 

Slika nema veze s postom. Al ono, bila sam u Parizu pa ću pilat sad s tim.

 

TEORIJA KONTINUITETA I PARIŠKI KLIŠEJ

I sad je ona nastavljala šesnest srca i trideset smajlića sa srcima na sliku stiha “Kad si rekla da me voliš” u žutilu Pomorske škole, a zna za tu pjesmu i za Dina Merlina isto kao i ja za nominalizaciju i kao moja kolegica za teoriju kontinuiteta. I da zna, mislim, ne zna ona što taj stih znaći Merlinu. Ma i da zna, njoj to vjerojatno ne znaći istu stvar. Jer onak, ne znaš. To je stavila jer je, eto, vidjela da neki ljudi padaju na to kao i ja na stih “oči su ti ocean iako su smeđe”.

Kad smo već kod stihova, danas sam potrošila skoro 600 kuna na dvije stvari. Haiku kojem struktura nije potrebna. A. B. Šimić 21. stoljeća. Ja.

Znate, nekad sam vam bila znala pisati o opišiseudvijeriječi sranjima. Davno, dok sam još pokušavala baš pisati kao u filmovima. I tad sam već rekla da je to sranje, kao što sam sad i ponovila jer sam stabila, dosljedna mlada žena koja stoji iza svojih riječi osim ako me pitaš hoću li ti ipak dati novac koji sam ti obećala dok sam bila sretna i jela palačinku. U biti, na kolegiju iz psihologije odrasle dobi i starenja smo za seminarski rad dobili zadatak intervjuirati svoju babu. I sad, gledam ja ta pitanja i sve to što im trebamo postaviti i mislim se, vraga crnog moja baba koja ubija poskoke i skakavce, provodi život u vrtu i povrću živeći za pokoji trač koji joj dostavi susjed Kapetan koji ih skuplja biciklom, zna što je za nju smisao života i kakav odnos ima sa svojom familijom. Prvo i prvo, na moju ushićenu rečenicu da je trebam intervjuirati mi je kratko i jasno rekla “Eh, kako da nećeš.”. Kao prvo i drugo, da je pitam kakav odnos ima sa svojom familijom rekla bi da joj po stare dane dovodim nevine životinje da joj uriniraju po salati i zelju i da sam nedavno, nakon što su mi pomrle/pobjegle sve mačke donjela i paščinu koja, divnog li čuda, laje iskuljučivo na nju. Jer je draga, dobra i simpatična prema njemu. Primila ga je kao Mađarska imigrante i ja činjenicu da krvarim treći put u mjesecu. Dobar tek svima koji jedu trenutno. Ili još bolje, da je pitam što bi mijenjala u svom životu. Prvo i prvo, nabrojala bi sav namještaj koji je mama kupila i zamjenila za njezin. Prvo i drugo, naučila bi sama orati vrt. Uvjerena sam da joj je to najveća neostvarena želja.

S druge strane imam neku retoriku za koju sam na prvu mislila da je nešto slično kao retoričko pitanje, logično? Kao što je i moja kolegica na pitanje o teoriji kontinuiteta počela pričati o kontinentima.

Nekakvo umijeće uvjeravanja. Ja sad tu vas kao uvjeravam u nešto. Znaći ako sam dovoljno retorična(?) mogu vas natjerati da povjerujete da nekad znam o čemu govorim i da nisam baš sad toooliko sarkastična kao što jesam? Prva asocijacija na uvjeravanje mi je bila politika na što se profesor fino nasmijao i rekao da nije nego da su to reklame. Normalno da ti nije kad si od glave do pete u nekoj stranci koju indirektno i suptilno zastupaš puneći nama glave o nekakvom jeziku kao. Ako politika nije umijeće uvjeravanja Lidija Bačić je pjevačica.

A i ta ženska koja mi nije odgovorila na finu i pristojnu poruku na Facebooku već dva mjeseca mi nije jasna. Nisam te pitala da mi otkriješ da Vincijev kod nego da mi kažeš par stvari o fakultetu kojeg pohađam. OPROSTI.

Da, bila sam u Parizu. Klišej? Ne bih rekla. Obično klišej o Parizu započne tako da tri cure dođu zagrljene i pune para s pletenicama povezanim njihovom kosom zajedno i srču školjke iz kroasana na vrhu Tornja. Moj Pariz je započeo tako da sam ujutro bila na faksu. Upilala profesoricu da me pusti ranije da stignem na avion (u biti sam žurila jer mi otac popizdi ako mora čekati i onda mi se ne slušaju njegova prigovaranja tata sretan ti rođendan danas žao mi je što nisi mogao na boćanje pozdravi doma) i onda sam zadihana i crvena, da ne zaboravim – ZNOJNA od trčanja do auta u nažuljanim jebenim starkama došla na kontrolu prtljage gdje su mi sestru testirali na drogu, a ja sam nesvjesno prošvercala puder. Potom sam jedva sjedila od grčeva u želucu da mi nije nilo ni do Francuske ni Pariza. Bilo mi je do hitne. Kad smo NAPOKON stigle u Pariz i ugledale treću sestru, pohitale smo po prtljagu pa njoj u zagrljaj. 5 minuta kasnije pred metroom je sestra (ona testirana na drogu) shvatila da joj je ruksak otvoren i, naravno, mobitel ukraden. Klišej? Sure thing! I neki čovjek sumnjive boje i rase mi je namigivao iz metroa i slao mi pusice. Al lijep je taj Toranj, dakako.

“Gdje sam kupila nove čizme? Saznajte u novom postu”, rečenice su koje sažimaju čitavo 21. stoljeće i odgovaraju na pitanja zašto sedmogodišnjaci ne mogu proći psihotest za upis u prvi razred i zašto moja kolegica misli da je teorija kontinuiteta vezana za kontinente. Mislim da ću ipak intervjuirati svoju babu. Sve sam vam rekla.

EYAGE6635IMG_0558.JPG

 

P.S. Ispričavam se što me nije bilo tako dugo. U međuvremenu, par tjedana nakon Pariza bila sam u Beću i Pragu, pa će sljedeći postovi vjerojatno sadržavati sarkastičan prikaz te dvije ljepote. Ako uopće još ima živih duša koje me čitaju 🙂

 

Vaša Mateja bez j 🙂

SLAĐANA I RUS ZA BOŽIĆ

p.jpg

 

Kad mi stave selfie gdje im se vidi samo par očiju, nosina i krt ustiju i ispod mi stave opis “studentski život” jednako je mojoj nazočnosti MAC prodavaonici skupocjene kozmetike u dronjcima, homeless jaketi (u narodu poznata kao “parka”, a istu takvu je imao beskućnik Batko kojeg je udomio susjed na balkonu bez ograde s kojeg je pao, slomio rebro i potom ga izvadio i pokazao mojoj baki. Po “narodu” mislim na praznoglave hodalice s kosom izblajhanom do izblajhanog šupka sa shajlajtanim nosom koje ostave 2000 kn u Beriški. To sam ja ali nisam praznoglava pošto sam napisala ovo, jel’.) Zagrade su mi bile preduge pa nema smisla sad kao nastaviti rečenicu od prije. I nemam izblajhanu kosu, neophodno je dodati. U biti, ušla sam u MAC kupiti olovku za usne. Kad smo vidjele cijenu, frendica je oblatila sve što sam gradila 19 godina svog ponora i natjerala me da kupim ruž. U biti, poanta je bila da smo za onu četkicu za nanošenje tuša pitale jel se to dijeli za nanošenje ruža. Otišle smo iz trgovine. Kako MAC nije za svakoga, tako nije ni faks, a bogami ni studentski život.

 

Svjedočim tome svaki dan i svaki dan iznova mučim svoju nakupinu upravljačkih ploča da smisli kako svu tu podrugljivost i predrasude ukalupit u nešto što neće ispasti podrugljivo i balkonom ograničeno. I predrasudno – da ne zaboravim svog najdražeg ljubimca. Prvo i osnovno je da ne znaju pravila ponašanja i nesocijalizacije. Neću sad ulaziti u to da nemaju osnovne higijenske navike jer je to novi trend u Hrvatskoj i svijetu. Što danas nosiš? Danas smrdim. Neću ulazit niti u to da su neke mace to upisale jer će tako zvučat pametnije. Kao, studiram književnost pa će ljudi automatski u glavi vidjet gospođu elokvenciju s koricama knjiga umjesto trepavica i tetovažama Šimićeve poezije na čelu. A u biti svaki put kad progovore, kažu nešto gluplje od prethodnog. Ako ste mislili da netko tko studira književnost ne može reći nešto glupo kad se radi o književnosti, jer onak, svatko shvati stvari drugačije – varate se. Dovedu me do plača. Poželim ne biti tamo u tom trenutku i istovremeno sam zahvalna što nisam profesor i što ne moram glumiti entuzijazam jer se netko usudio progovoriti. Imaš opciju, razumiješ? Imaš opciju da šutiš i nitko ti je ne može oduzeti, čak ni policija kad te hapse. Al ta bi vjerojatno i tad progovorila. I dobila bi 10 godina više radi glupoće. Jebote, to bi trebalo uvesti. Da mogu slati prijave na kuće radi glupoće. PLEASE, GOD.

 

S druge strane imam mlataraljku rukama koja mi budi kreativnost i volju za faksom. Čudna je. Ima čudnu kosu. Malena je i sitna i izgleda kao da je ispala iz crtića strave sa svojim creepersicama i haljinama koje mi nisu jasne?! Ne srami se svoga Č iz Osijeka. Ne srami se što ne stavlja puder nego samo plavu olovku ili plavi ruž (a ja volim plavu boju). I ne srami se pitati svakog profesora na sveučilištu jel se bore za autorska prava ili smije kopirati knjigu. Ne srami se reći profesoru da trebamo izaći iz čahure sa Č i nije ju briga kad se svi smiju njezinim rečenicama. Mislila sam da je samo čudna, ispočetka. Ali netko tko nazove mačke Slađana, vjerojatno sa Sisačkim (otkud mi da je iz Osijeka) Č, Denis i Dostojevski i stavi na status da ih ljudi uzmu i bace antidepresive, i netko tko napiše da nema do ćevapa i da želi Rusa za Božić – NIJE ČUDAN. Taj netko je moja mašta i sve ono što se ja ne usudim. Taj netko smo svi mi koji nismo. Taj netko će jednom stvarati priče jer da Larissa ima blog sigurno ga ne bi skrivala od svih. Larissa bi oblijepila plakate da ga svi pročitaju jer ona ima što za reći. Njezine mace pak trebaju dom.

 

“Inače rijetko kome želim zlo, ali neki su ljudi baš zaslužili pakao i šopanje tripicama.” L.K, facebook.

 

Ne želim da sjedneš sa mnom. Ne želim stjecati 50 novih prijatelja jer ne želim novih 50 prijatelja. Ne želim da gledaš što pišem u svom planeru kojeg sam platila 80 kn i potom nisam jela 7 dana. Ne želim da svako jutro odmjeravaš moju kombinaciju jer je to moj posao. Ne želim da smrdiš, pa to ipak radiš.

 

Želim moći napisati onakvo nešto, a da nemam sigurnost svog bloga i osiguranu izolaciju od mogućih pogleda sutra. Želim moći reći sve ovo što čuvam, a veliko je. Možda jednog dana hoću, ne znam. Možda mi Larissa pokaže kako, ako dobije Rusa za Božić. Možda je poanta u tome da mi ne pokaže, ni to ne znam. Znam da prštim od priča, a da ih ne mogu napisati. Znam da želim, a stojim. Znam da mogu, a neću. Kako? Vidjet ćemo. Kada? Jednom:)

 

Ako se pitate kako se slika Tornja uklapa u tekst – ne uklapa, al preksutra letim za Pariz pa da se pohvalim i da mi poželite sretan put:) Bog zna kakve ću sve priče i tekstove smisliti tamo, kad mi ova moja malena, oskudna sredina daje ovoliko mašte koju vam ne znam prenijeti. Rekli bi naši današnji influenceri – stay tuned bitchezzzz. Šalim se.

 

Vaša Matea, može i sa j, kako vam drago. Moja baba voli kad sam Mateja 🙂