UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

pal

 

Već mi lagano postaje naporno slušanje valova i prženje sunca, jer tih 40 uopće nisu ugodni stupnjevi. Zašto sam ikad rekla i pomislila da jesu? Okej, 40 vas je, ja sam jedna, pusti me na miru i odjebi pržit na drugu polutku malo, može? Hvala. Patim od poremećaja koji još nije otkriven i nema ime.

Mogla bih ga moja malenkost patentirati i obogatiti se na činjenici da mi smetaju uzastopni isti zvukovi, radnje, pokreti. Ljudi koji ne znaju jesti i smatraju da svi koji jedu pored njih, ne trebaju imati pravo izbora i moraju slušati njihovo žvakanje. Ne mislite li da je to MALO egoistično? Da, ti voliš tako jesti, ali ako 70% ljudske populacije zna i može jesti zatvorenih ustiju, barem dok su u društvu, mislim al samo mislim (otkud bi ja znala) da možeš, jebeno, i ti. Ali, na stranu to. Pročitala sam još jednu u nizu knjiga ovo ljeto, i sad na red dolazi meni najteže pitanje od svih velikih pitanja koja sam imala. “Što sa svojim životom nakon što pročitaš knjigu?” Sigurna sam da ima još ljudi koji su sposobni toliko se vezati za hrpu slova koji ti na neki čudan i neobjašnjiv način ulaze u misli, glavu, kroje ti maštu bez tvog dopuštenja, igraju se tvojim moždanim vijugama poput kakvog lutkara koji misli da može konce povlačiti kako želi u tom trenu, i nakon svakog pokreta koji je učinjen tvojim vijugama, stvorena ti je nova emocija, novi osjećaj. Novi pogled i način shvaćanja. Natjeraju me da na trenutak pomislim da zbilja mogu sve što zamislim. I držim se za taj osjećaj i te trenutke koje mi pruža kao da mi život ovisi o tome. Kao da visim iznad gorućeg kotla zla, dosade, monotonija, rutina. Koji svakih nekoliko trenutaka biva začinjen s malo predrasuda, mržnje i kolotečina gluposti i ograničenosti vlastitog sebe. Svako toliko, izgubim snagu i popusti mi prst, pa opet prst, i nađem se na samom rubu upadanja, ali se svaki put nekako uspijem izdignuti, biti bolja od toga. Jer ja nisam to. Ja nisam stvorena za monotone dane. Izoblićene dosadom, istim rutinama, isprepletene toksičnim ljudima koji ne znaju što žele od samih sebe a kamoli od ove komedije zvane život. Nisam, i ne želim biti.

A tko sam to ja? Što je to “ja” uopće? Kako uopće biti netko, ili nešto, u svijetu gdje su svi više manje nitko, ili misle da su suprotno?

Osvrćem se oko sebe i automatski to proglasim lošom idejom. Prednost nošenja sunčanih naočala jest ta da ljudi ne primijete, ili pak malo slabije, da ih promatrate. How great is THAT? Sve što vidim je upravo onaj opisani kotao. Dijete viče mami da pogleda kakvu pješčanu figuru je napravio i to SAM, a ona, nakon što ga je 700 puta izignorirala, dijete kao dijete, uvijek naporno, i dalje zahtjeva da pogleda, kaže mu da je ostavi na miru, prestane se derati, uzme mobitel i zašuti. Kao prvo, draga majko godine, nepristojno je reći nekome da zašuti!!!!!! Kao prvo! Kao drugo, to je tvoje jebeno dijete. ok, figura mu je bila bezveze, nećemo se lagati, al on je to izgradio svojim malenim ručicama i uložio sav trud, kako bi dobio jedno “bravo, ljubavi”. Jer, složit ćemo se, svi katkad trebamo nekoga da pohvali naš trud. Svi trebamo “bravo, ljubavi” od nekog. Pa bila to i tvoja mačka (ne, ja ne pričam sa životinjama….). Al trebamo. Zašto ti je onda teško to dati malenom stvorenju koji raste upravo radi ljubavi. Prvenstveno, stvorenju kojeg si ti stvorila. I onda se čudimo što ima nasilnika okolo… Ccc.

Kasnije kad sam odlazila s plaže, prošla sam pokraj dječaka i rekla mu da mu je baš super figurica od pijeska. Prvo se zasramio, a onda sam dobila najslađi osmijeh popraćen sjajem u očima i nekakvim ponosom. Je li bilo teško, draga majko godine? Don’t think so. Je li vrijedilo? O itekako.

Dok sam se vraćala kući, sa slušalicama u ušima i 50 kilograma stvari u torbi, stala sam pokraj ceste da izlijem litru vode koju teglim, da mi bude lakše doći do doma. Treba se snaći, jel. Sad je trebao uslijediti neki filmski susret, tipa ja padnem u more a on me u zadnji tren uhvati, iako nije bilo nikoga oko mene. Ili se sagnem podignuti mobitel koji mi je pao po 15. put, a on ga krene podignuti za mene pa nam se dotaknu prsti. Ne. Samo sam pogledala u mobitel i vidjela zahtjev za prijateljstvo. Ipak je ovo 21. stoljeće, a ja sam dijete tehnologije. Mada bih voljela da me neko uhvati tu i tamo kad padam, da se razumijemo, nije mi to baš neka fora aktivnost. Znala sam zašto i zbog čega je došao taj zahtjev, a znala sam, bogami i od koga (pa pisalo je?).

Tipičan teen početak nečega i tipičan teen završetak ovog posta. Ali dovraga, ne i tipična teen priča koja je nakon toga uslijedila. I još uvijek traje 🙂

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

Oglasi

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

daSunce nemilosrdno i besramno pruža svoje zrake i 40 ugodnih stupnjeva ispunjava atmosferu oko mene. Valovi odrađuju svoje, pa nervozno gurkaju kamenčiće iz mora natrag na obalu ispred mene. I tako u nedogled. Pronalazim sebe u tim kamenčićima. Ponekad mi se svaki moj postupak čini takav; sizifovski. Svaki moj plan, svaki moj pokušaj završi kao ti kamenčići – vraćeni na početak. Valovi uporno kamenčićima pokazuju gdje im je mjesto, kao i moje okolnosti meni samoj. Mjesto mi je u mojoj udobnoj zoni komfora iz koje očajnički tražim izlaz kao iz zamršenog labirinta u koji si bačen na silu i sad te netko tjera da se izvučeš van.Samo što ja nisam toliko uporna kao i oni, kamenčići, da se konstantno kotrljam natrag i pokušavam iznova. Možda bi trebala. Možda – sve uvijek i iznova ostaje na možda.

Listam svoju omiljenu knjigu previše brzo, što nije dobro. Gutam slova, riječi, stranice. Tražim utjehu u očajnim likovima koji nekako uvijek pronađu rješenje svojih zamršenih problema i potajno priželjkujem da je moj život poput onoga u knjigama koje čitam. U koje toliko duboko ulazim ne bi li mi dale odgovor što to krivo radim da stalno tragam za nečim što ne mogu definirati, a treba mi? To je samo pokazatelj koliko mi je zapravo socijalni život postao jadan i mizeran. Možda su knjige razlog za to, možda sam izgradila svoj svijet u koji mi se nitko ne uklapa osim mojih odabranika. Koji stanu na prva tri prsta jedne ruke. I to mi je dovoljno, u njima sam pronašla nešto što mi 20 ljudi zajedno ne bi moglo pružiti niti nadomjestiti. Pronašla sam nesebičnu ljubav, prijateljstvo i obitelj u jednom. I tako tri puta.

Ponekad, kao sad naprimjer, pronađem se u situaciji da čitam a zapravo knjiga ne stvara mene, već ja stvaram knjigu. Misli je teško pretvoriti u riječi, a da te riječi imaju smisla nekome drugome osim tebi samome. A još teže je potom te riječi pretvoriti u djela. Tu sam slaba i tu sam prava jebena kukavica. Voljela bi da je sve onako kako je u mojoj mašti izgrađeno. Tamo sam ja ona neustrašiva, nepobjediva i najupornija verzija sebe. Ona verzija koja ne odustaje od svojih namjera bez obzira na to što će je neki bezobrazni val stalno vračati na početak. Verzija u kojoj se ne bojim pasti, verzija koja se ne boji pokušati. Verzija koja se ne boji biti. Postojati. Stvarati. Naposljetku, verzija koja se ne boji pisati…

Okolina mi je potpuno utišana. Stavljena na bešumno. Ne osjećam ništa osim poriva za okretanjem stranica i gutanjem slova, riječi i rečenica. Misli su mi utišane, što je teže nego ušutkati moju mamu. Vjerujte mi, da je poznajete, bili biste svjesni težine i zahtjevnosti tog zadatka. A isto tako, utišati svoje vlastite misli postaje jednostavnije od bilo koje radnje koju poznajem. Nekad mi je potreban odmor od njih. Od konstantnih pitanja, cinizma, sarkazma, sumnji, crnila, ostataka optimizma koji očajnički želi pridobiti većinu u tom saboru sjebanosti, i beskonačnih uspomena kojih se ne mogu otarasiti. Zar nije bolje onda biti zaokupljen i natjerati ih da, zbog gomile slova i rečenica koje progutam čitajući, napokon začepe i ostave me na miru? Složit ćemo se da jest.

 

Jedan mali početak nečeg sasvim drugačijeg. Voljela bih čuti vaše mišljenje o ovome. Pisala bih u nastavcima 🙂 Hvala na čitanju.

TAKE A SMALL STEP, MY FRIEND

boKako se riješiti tog osjećaja? Te ogromne bujice koja se godinama nakupljala u praznini koju si vješto stalno popunjavao izgovorima i utjehama koje si sam smišljao i tebi su bile dovoljno prihvatljive i dovoljno dobre da popune malo tu prazninu, koliko toliko, barem na kratko, samo da ne nastupi bol.

Boli se svi bojimo. A što je uopće strah? To nam nije nitko nikada objasnio kad smo bili mali, ali smo svi nekako oduvijek znali da nam se to ne sviđa. Pa radiš raznorazne stvari i smišljaš raznorazne načine kako ga izbjeći. Nekad se čak i sam sebi diviš kako si ga uspješno zaobišao, ali koliko si se puta sam sebi divio kako si ga uspješno pobijedio?

Što kad prestane biti dovoljno stalno izbjegavanje strahova? Što kad ne možeš pronaći više izgovora i utjeha da popuniš prazninu, i vidiš kako se bliži. Vidiš kako bujica dolazi, nakuplja se, postaje velika i snažna, toliko da je više ni s čim ne možeš zamijeniti. Vidiš da si i sam sebi postao neuvjerljiv. Vidiš da više nisi toliko jak koliko si mislio. Vidiš kako te to sve lagano guši. Prvo je to peckanje grla, kasnije malena upalica na koju ne obraćaš toliko pažnju. Zatim se pretvori u malo veći upalu, i boli, boli, boli, sve dok više ne možeš progutati.

Što onda? Što kad se nahrupi toliko da mora izići van? Bilo suzama. Bilo riječima. Bilo verbalno, neverbalno, gestikularno, kukavički? Ovo zadnje ti se najviše svidjelo, ha? Ovo zadnje ćeš odabrati jer si naviknut tako. Naviknut si to izbjegavati, naviknut si ići linijom manjeg otpora. Naviknut si svoje emocije hraniti lažima i lažnim uvjerenjima, utjehama koje navodno nitko ne bi moga razumjeti. Utjehama koje zapravo nisu utjehe. Pogodi što su? Laž.

Ali zašto nam je laž toliko omiljena u društvu? Često ne znamo da je prisutna, pa kasnije kad posustane u svojim namjerama i biva otkrivena, za osvetu ti uz svoje teške riječi i dijela još nanese i bol. I opet, isto tako, nitko nam nije nikada objasnio što je to bol. Ali smo svi nekako oduvijek znali da nam se to ne sviđa. I isto tako, našli milijun i jedan način kako da ga izbjegnemo (prvo sam napisala odjebemo, pa si izaberi dražu verziju, ja znam koja je moja).

Ali zašto boli? Zašto je nekad tako prokleto teško? Neizdrživo i ponekad nemoguće. Ni to nam nitko nije nikada objasnio, ali smo svi nekako oduvijek znali postati svemogući u takvim trenucima. I nositi svoju bujicu. Ili se suočiti s njom. Što biraš?

Kako znati koju stranu izabrati? Koju točno okrenuti, i zašto baš nju a ne ovu drugu? Kako znati da jesi, kad ti sve evidentno govori da možda nisi. Kako znati da si ti, baš ti, a ne netko drugi? Kako znati da si snažniji? Kad je sve što te okružuje jače od tebe. Ili samo tako misliš? …

DAJEŠ MI ZA ZAUVIJEK?

mmm

Kad si mali, ono baš jako mali, usudila bi se reći malen, i nemaš pojma. I ono lijepo u tome jest to da ne znaš da ti nemaš pojma, i sve one velike riječi koje čuješ oko sebe a koje ne izgovaraju tvoji prijatelji za igru ili pravi prijatelji, već neki veliki ljudi koji su stalno nešto zabrinuti a ti nemaš pojma zašto. I nije ti bitno što to ne znaš, jer ti znaš puno više bitnijih stvari. Naprimjer, znaš razliku između prijatelja za igru i pravih prijatelja. Oni ne znaju, oni stalno to miješaju i onda su opet nešto zabrinuti.

Kad si mali, ono baš jako mali, usudila bi se reći malen, i nemaš pojma ali si sretan. Sretan si kad je mama sretna i kad se smije. I kad sestra po prvi put danas ne viče na tebe, već te nagradi. Sretan si jer nemaš pojma. Sretan si jer ne znaš što je zabrinutost i što se dogodi kad ti pravi prijatelj postane prijatelj za igru.

Kad si mali, ono baš jako mali, usudila bi se reći malen, imaš puno razloga za sreću, a jedan od njih je, uz ono gore navedeno, kad ti tvoj prijatelj nešto pokloni a ti ga pitaš “Jel mi to daješ za zauvijek? Ili ti moram vratiti?”.

Nije li to najljepša moguća rečenica. Ne u kontekstu kad ti netko pokloni skupi nakit ili odjeću. Kad si mali, ono baš jako mali, nije ti bitan skupi nakit niti skupa odjeća, teta u skupoj haljini ti ne postane najdraža jer nosi skupu haljinu, nego jer ti je dala loptu. I dala ti je za zauvijek. Zamisli, ZA ZAUVIJEK. Tad je to bila tako jedna velika stvar. Zamisli, ti ćeš sad tu loptu zauvijek posjedovati.

Koliko smo mi toga nekome dali za zauvijek? Koliko si puta pomogao za zauvijek a da nisi očekivao nešto zauzvrat? Koliko si puta brisala prijateljici suze za zauvijek i potrudila se da bude za zauvijek? Koliko si se puta danas nesebično nasmijao strancu,… za zauvijek?

Razumijete li poantu za zauvijek? Toliko toga danas se radi površno. Toliko toga se radi preko kurca i preko volje. Toliko toga se uzima zdravo za gotovo. Toliko toga se u nama promijenilo, al sigurna sam da ono kad si mali, baš jako mali, sigurna sam da je to ostalo isto, kao i nekoliko puta u tekstu ovog posta. Sigurna sam da ti i dalje teta u skupoj haljini nije draža od tete u odjeći koju TI imaš u ormaru, ali ti je društvo nametnulo da ti mora biti draža. A ti si pokleknuo. Ti si odgurnuo malog sebe, kakvog te tvoja obitelj izgradila, i posegao za društvenim “normama” takoreći normama, jer koga god pitaš TO TAKO NIJE, ali se svi ponašaju drugačije. Zašto? Jer smo izopaćeni u više pogleda. Jer smo okruženi s omotačem pizdarija koji se tako čvrsto zakačio oko planeta Zemlje. I stišće nas i stišće, sve dok ne dobije struk kakav svaka cura danas treba imati. I kad postane “kao svaka cura” onda je zapravo postao ta pizdarija. Jer ako te nešto omota, i omotava te i omotava, kao omotač pizdarija Zemlju, na kraju te zamota toliko da postaneš on. Jer više ne možeš disati. Jer ti je došao do ustiju, nosa.. Jer te omotao toliko, da sad plešeš kako se on okreće. Razumiješ?

Nemoj postati pizdarija. Molim te, nemoj. Kad te netko omotava svojim stavovima, uvjerenjima, skupom odjećom i skupim nakitom, odmotaj se. Odmotavaj se koliko god puta treba. I reci mu da to nije za zauvijek! Jer nije. Jer on ne vidi tko mu je prijatelj za igru, a tko pravi prijatelj. A ti, ako odbiješ biti pizdarija, prigrlit ćeš sebe kad si bio mali, baš jako mali i nećeš imati pojma. Ali ćeš biti sretan. Jer ćeš znati točno onoliko koliko trebaš znati za sreću. A to je da imaš ono za zauvijek.

MYSTERY BLOGGER AWARD #2

bbbbbb

Pozdrav mojoj šačici vjernih! Današnji post vam pišem iz razloga što je netko primijetio moje škrabotine i odlučio me nominirati. Hvala dragoj mirmaa na divnoj nominaciji, uljepšalo mi je dan.

Pravila su sljedeća:

1 – Podijelite logo Mystery nagrade u naslovu posta  

2 – Ne zaboravite podijeliti pravila

3 – Budite ljubazni i zahvalite onome ko vas je nominirao. Običaj je podijeliti link, ali neću se buniti ako bude čokolada.

4 – Recite svojim čitateljima tri stvari o sebi

5 – Odgovorite na postavljena pitanja

6 – Slobodno iznenadite i nominirajte 10 do 20 (može i manje, nije baš da se mora toliko) prijatelja blogera i obavijestite ih…

7 – Postavite prijateljima pet pitanja. Nije nužno biti ozbiljan. I ne postoje glupa pitanja.

8 – I za kraj malo samoreklame, podijelite link do svog najboljeg posta/postova. Budite skromni, kažu da je to neka vrsta vrline.

 

TRI STVARI O MENI

  • Prva stvar je da sam nesposobna izdvojiti tri stvari. Neka onda prva bude da sam nenormalni zaljubljenik u knjige, sport i životinje. (vidite…)
  • Druga stvar je da mogu abnormalno puno pričati, još više spavati
  • Treća stvar je da sam sačinjena od sarkazma i da idem u kino samo zbog hrane

PITANJA KOJA JE POSTAVILA mirmaa :

Voliš li više slani čips ili čips od paprike? 

Prvo ću naglasiti kako je ovo jako teško pitanje, ali meni jedna vrlo draga osoba kaže da slani čips NIJE čip, tako da biram papriku.

Koliko vremena provodiš na društvenim mrežama?

Definitivno previše. Mogla bih čak reći da sam ovisna.

Možeš li se zamisliti da živiš u 15. stoljeću?

Teško, jako teško. Ali voljela bih živjeti u 20., ili ga barem iskusiti na par dana.

Kako zamišljaš život za 200 godina?

Pa iskreno, nisam o tome razmišljala. Al upitno je hoće li života za 200 godina uopće biti. Ali zamišljam ga kao depresiju i sivilo, don’t know why..

Što radiš kad ne radiš ništa?

Obožavam ne raditi ništa i obožavam kad mi je dosadno. Obično uzmem mačka i ležim, čitam, surfam.

 

Danas (prvi put ikad) nominiram sljedeće, meni iz određenih razloga posebne ljude 🙂

  1. Hank Moody – jer je “sa mnom” od samog početka. Svaki njegov (nekad i samo njegov) komentar me je gurao naprijed. Uz to, jedan od najboljih blogera ovdje, divota od tekstova. Hvala 🙂
  2. suton – jer je najveći realist čije sam gorke komentare imala priliku čitati na vlastitom blogu. Cijenim svaku tvoju napisanu riječ.
  3. ljubicanstvena – jer volim njezin blog otpočetka
  4. Retka Zverka – volim njezine tekstove, volim njezine iskrene komentare, volim njezin pogled na svijet. Pripada “šačici vjernih”
  5. leptirica – jednostavno volim 🙂

 

MOJA PITANJA

  1. Što želiš od WP?
  2. Što je za tebe sreća?
  3. Što je tvoje najveće postignuće/cilj?
  4. Zašto to ne ostvariš? 🙂

I na kraju ove divne malene priče, malo samoreklamiranja, tekstovi koji su meni osobno dragi iz određenih razloga, bacite oko tko želi ili već nije:

SVEOPĆE NIŠTAVILO

ZIMSKA ATROFIJA MISLI

NE DAM

MELANKOLIJA

ZNAŠ LI?!

img_6107

Sat otkucava tebi već poznatim zvukom. Migolji se stazom koju poznaješ bolje nego njegove vlastite kazaljke i pokazuje ti ono što ti već znaš, ali ne primjećuješ. Pokazuje ti vrijeme. Što je to? Može li se to vrijeme u nešto ukalupiti? Spremiti u teglice ili u kutijicu ispod kreveta? Možemo li ga zamrznuti pa ga upotrijebiti onda kad SHVATIMO da nam ga je preostalo još samo malo? Bismo li ga znali iskoristiti i cijeniti kad bismo znali da ga više baš i nemamo na pretek? Sigurna sam da je odgovor potvrdan. Bismo li ga znali cijeniti da smo, ne znam, u nekim drugim okolnostima? Da to vrijeme ne vidimo na satu u toplom domu, s omiljene fotelje nakon što maknemo pogled s laptopa ili 4. filma toga dana, nego da ga vidimo u okolnostima u kojima sata uopće nema. U kojima nema ni topline a kamoli omiljene fotelje. U kojima nema tate da prebaci kazaljke kad se promijeni VRIJEME, i u kojima ima previše briga da bi se vrijeme uzimalo zdravo za gotovo.

Sat otkucava i dalje. Kazaljke odrađuju svoje, a ti stojiš na mjestu. Nije li ti mapa pred očima, s jasnim uputama da ako se želiš kretati u životu, moraš prvo prijeći čitavi krug kao netko tko mjeri sekunde, da bi se pomakao za jednu minutu. Shvaćaš?

Misliš da ne možeš jer je teško. Misliš da nisi ti za to, i da je to prevelik zalogaj za tebe. Zašto bi bio? Tko te svrstao u određen okvir sposobnosti? Da bolje kažem, tko te MOGAO svrstati u bilo kakav okvir bilo kakvih sposobnosti kad NITKO, zapamti, NITKO tvoje sposobnosti ne zna bolje od tebe samog? Pa u čemu je onda problem? Bojiš se pada? Jesi se bojao pada, doslovnog pada, kad ti je bilo 5, 7, 8 godina? Jesi se bojao poderanih koljena i batina od mame? Jesi se bojao suza? Nisi. Znaš zašto? Jer si tad znao zbog čega je do toga došlo. Znao si da je to sve produkt igre i smijeha, i ponovio bi sve to, pao bi još bezbroj puta za taj osjećaj. Tad bi pao jos bezbroj puta da budeš opet sretan, da se igraš.. Zašto se onda bojiš pasti opet? Kad će to biti ništa više nego produkt tvoga rada. Produkt pokušavanja. A nema ništa liepše od uzastopnog pokušavanja. Nema ništa ljepše od pada. Znaš li zašto? Zato što to znači da si čovjek i da griješiš, da si tužan i mizeran. Al isto tako to znači da te slijedi nešto veliko i nešto zasluženo. Pazi, zasluženo. Čeka te ostvarenje tvog sna. Čeka te melem na poderano koljeno i flaster na ozlijeđenu ruku. A znaš li što je najljepše od svega? Dok rane budu zacjelivale, bit će ti žao što ih više nema, jer su te baš one dovele tu gdje jesi.

Imaš priliku, imaš vrijeme, budi malena kazaljkica i kruži bezbroj puta dok se ne pomakneš onoliko minuta koliko želiš. Budi toliko uporan da izguraš sve brojke sa sata, budi toliko uporan da izađeš iz okvira. Budi toliko uporan da BUDEŠ. Jer možeš. Jer želiš, al se bojiš. Zašto? Ušutkaj tintilinića u glavi i grabi naprijed.

Sretna nam nova 2018. ljudi, nemojmo zasrati i ovu 🙂

SIMFONIJA SREĆE

Zašto plešeš na tuđu muziku, kad možeš skladati svoju vlastitu. Svoju najljepšu simfoniju, koja neće biti ravna Mozartovoj, Haydnovoj niti Beethovenovoj. Koju nitko drugi neće moći uglazbiti niti riječima ispričati. Zašto svirati po tuđim notama, kad je toliko nota koje možeš učiniti svojima? Zar nije lijepo? Imati toliki beskraj izbora i šansi, mogućnosti i novih uzastopnih početaka. Nije li lijepo svaki ponedjeljak krenuti na dijetu i po upisnicu za teretanu? Nije li lijepo imati moć planiranja, a radost ishoda sudbinske predstave? Biti glavni protagonist predstave zvane život. Ponekad možda i tragični junak vrijedan spomena i časti, izrešetan nepravdom i tragedijama donešenim križevima koje smo dužni tijekom cijelog života nositi na leđima. Ponekad možda i mrzitelj cijeloga svijeta, izopačene “civilizacije” i uokvirenostima zvanim politika i zakoni. Ponekad velik, a ponekad tako malen i željan ljubavi i pažnje. Nije li lijepo? Biti u mogućnosti birati. Birati između biti sretan i tužan, onda kad možeš. Kad ne možeš, birati između biti hrabri borac, junak, ili slabić kukavica.

Iza svega što te plaši, stoji ono što želiš postati. Što ti je na putu? To što “nemaš sreće” u životu ili mali dosadni tintilinić u tvojoj glavi koji ti govori da ne možeš. Možeš, samo se usudi probati i pleši na svoju muziku. Pokazuj svoju simfoniju svima koji su je vrijedni čuti. Oni koji nisu ionako će vidjeti samo završnu notu, onu lijepu, neće vidjeti svaku krivu koju si morao ispraviti i mukotrpno natjerati da stoji na mjestu. Zašto se onda zamarati time što drugi misle? Kad ne znaju. Oni najglasniji obično najmanje znaju, ali vrijedni su oni tihi. Oni koji su tiho pratili kako slažeš notu po notu, i bez velikih riječi i motivacijskih govora uspjeli biti više nego što ti je trebalo. Oni će te čekati na kraju zadnje složene note s osmijehom na licu i ponosom na očima. Oni će znati, i radi njih vrijedi boriti se i graditi. Radi njih vrijedi biti i nositi svoj križ, dapače, zagrliti ga. Zagrliti ga jer je tvoj, jer bez njega ne bi imao svoju simfoniju. Jer bez njega ne bi imao osmijeh na kraju skladbe:)