BADNJAK S RUŽEM NA ZUBIMA

Znaš ono kad na Badnjak otiđeš samo na jedno piće i to si svjesno ograničiš budžet da ne bi bilo “kako ću doći do doma” situacija ili usputnog bljuvanja dok ti frendica ide piškiti kao što je slučaj bio prije dvije godine. Naravno da ne popiješ samo jedno, nego se, štoviše, krpaš sa spikama “može li dvije votke, ali jedan red bull”, jer ako naručiš sve skupa, nemaš nego za jedno piće, a to ne želiš iako si tako odlučila. Ali, Bože moj, tko je ikad slušao svoj racio pored svog želudca, unatoč vapajima jadne, neiskvarene, nedužne jetre koja nije zaslužila opet gubiti živote radi tvog nestabilnog karaktera. Gle, stisni zube, što da ti kažem?

Znaš ono kad čekaš taj križni put od reda u wc-u dok si polupripit od tog jednog pića koje se nastavilo dok nisi spiskala i zadnju lipu pa na kraju umjesto ukupnog iznosa računa pročitala broj 23 i spremno to krenula dati konobaru jer ti je samo toliko ostalo. U takvim situacijama preporučam da povedete nekoga sa sobom, ako nije nužno nemojte piti sami. Treba vam u životu netko tko će ti reći “Matea, to je oznaka da smo mi stol 23, a ne iznos računa!”. Ne trebam valjda spominjati paniku koja je nastala. Nešto slično atmosferi u OTP-u prvog u mjesecu kad sjedne penzija – pomahnitalo se kreći i traži izlaz iz situacije te je panikom pogoršaj. Plus nervoza, dakako, neću valjda ostati pribrana i ne izderati se na dečka bez razloga?

U biti, započela sam križnim putem čekanja reda u wc-u. Situacija izgleda ovako: Obučena sam kao homeless čovjek koji se nakrao u timberlanda i second hand shopa s dokoljenkama na abecedu koje je baka poklonila sestri, pa ih ona dala meni jer ju je sram. Naravno da sam ih obukla i naravno da se vide dok hodam i sjedim. Imala sam kosu u pletenici pa je, u nadi da ću imati fine kovrče puštena nalik na zastupanu lavlju grivu ili ptičje gnijezdo u koje je neodgojeno dijete zbog frustracije što nije prošlo psihotest u vrtiću kojeg su uveli samo da ga ne prime, bacilo petardu. Dakako, na svoj pomno odabrani make up, stavila sam crveni ruž te bila uživljena u to kako mi sada usne izgledaju još manje nego što zapravo jesu, pa imate osjećaj da imam samo zubno meso koje je valjda upaljeno s obzirom da je boja ruža takva.

Dok stojim u redu kroz glavu mi prolaze sve moje životne nedoumice. Vjerojatno sam pronašla lijek za ljude koji ne znaju oprati zube ujutro, a vole ti se unostit u lice dok govore ili za taj rak, nebitno? Mislim, bitnije mi je ovo prvo. Ljudi koji imaju rak stoje u kući ili bolnici. Ovi hodaju okolo jer smatraju to bezopasnim, a u biti su kancerogeniji od onih s rakom. Trebalo bi to proglasiti kao zaraznu boleštinu pa neka barem nose one bolničke marame preko ustiju, mada sumnjam da bi spriječilo dotok smrada. Usput tako dok čekaš red za pražnjenje mjehura, upoznaš cure koje ti u tom trenu postanu najbolje frendice IKAD, znaći BFF, oženite se na facebooku, obećate da ćete jedna drugoj biti cimerice kad se ova ode prostituirati u drugi klub, u drugom gradu, a tebi se to tad činilo kao predobra stvar i potakla si je na to jer, sve je bolje od učenja za ispite, zar ne? Sjetiš se, polupripit, starih prijatelja iz djetinjstva pa već kad čekaš red nazoveš Milicu iz 3.b da joj se ispričaš što si joj random došla i zalijepila šamar. Milica ti sve oprosti i sretno se pomičeš u redu. Teta čistačica ti je jednom rekla da ti je ostao kišobran u učionici broj 7 pa kreneš tražiti broj tete čistačice u mobitelu i nemaš ga jer je teta čistačica tvoja mama, pa ti je upisana kao mama, logično. Već kad si tu, nazoveš i nju, čestitaš joj Božić jer je već prošla ponoć i ljudi u redu slave pa usput pitaš i za taj kišobran. Neću niti spominjati kako je to najveća ikad počinjena greška jer se sad sjetila da je to još jedan u nizu kojeg si izgubila, pa ti drži predavanje.

Nakon što ste u hodniku wc-a proslavili Božić s još jednom rundom, dođeš napokon na red i razočaraš se više nego kad shvatiš da ti prijateljica kojoj si dala još jednu šansu na satu uči stihove cajki… Prepisuje i uči. Shvatiš da ti je cijelo to vrijeme, cijeli taj životni period koji je prošao čekajući red za wc, unatoč dijeljenju svojih najmračnijih tajni s novim frendicama i planovima o useljenju prošao s RUŽEM NA ZUBIMA.

I to vam je, dragi moji, život. Hodaš pun samopouzdanja kroz mjesece, dane i godine i onda odjednom bum – ruž na zubima. Bila to boja crvenog MAC-ruža, loše ocjene, otkaza, preseljenja u novi grad, pada na ispitu, gubitak voljenih, loša hrana iz menze, kašalj koji te uguši u pola prezentacije na engleskom, majica u kojoj se uvijek uznojiš, a obožavaš ju. Niie bitno. Bitno je da na kraju uspiješ skupiti novac za rundu jer runda nije 23 kune kao što si pročitala. Bitno je da se, kad tad, stigneš pogledati u ogledalo. Bilo to onako usputno dok se spremaš ili pripita u klubu. Druga bitna stvar je da uspiješ uvidjeti da imaš ruža na zubima. Ako ne vidiš i praviš se da ga nema, hodat ćeš s njim naokolo i biti čudna. Kao da bez njega nisi. Obriši ga, lako je. Zatim ga nanesi ponovno, ali na usne, bez obzira što misliš da su ti usne male. Male su ti i grudi pa se svejedno slikaš gola:) I da, nemoj se otselit s prostitutkom u Varaždin, ne treba ti to. Lijepo ti je ovdje.

Sad idem učiti za ispite. Na kraju krajeva, svi se uvijek vratimo u svoje gnijezdo komfora i navika, iako je u njemu možda bila petarda. Poanta je da shvatiš gdje si to gnijezdo umrljala ružem i obrišeš ga. Fora ti je to što u životu uvijek možeš ispočetka. Ne moraš izvaditi zub da bi makla ruž s njega. Isto tako ne moraš okrenuti čitavo gnijezdo da ti bude lijepo u njemu. Samo ga malo počešljaj!

Oglasi

Povratak kćeri razmetne

Ovo je blog, ni više ni manje nego moje sestre. Nisam dosad imala pojma što je rebloganje, ne znam ni sad, ali valjda vidite njezin post dolje?

Nadalje, kako sve u ovoj državi ide preko veze, tako će i moja sestra ovdje;) Šalim se, bacite oko. Žena je u Parizu, tamo stvari ne idu preko veze nego pak preko preporuke! Ipak su oni razvijeniji dio Europe.

Life is what you make it

Svoj prvi pokrenula sam prije gotovo dvije godine. Ambiciozna i nadobudna, bez plana i programa, ali s velikom željom za pisanjem. Napisala sam 3 posta, i s obzirom da sam smatrala kako za blog treba imati duboke i mudre teme, biti life-guru i inspiracija drugima, a ja u tom trenutku nisam osjećala da imam takvo nešto za ponuditi publici koja bi moje postove potencijalno mogla i čitati – jednostavno sam prestala pisati. Dan po dan, mjesec, godina, vrijeme je prošlo, a moj blog ostao na prva i jedina tri posta.

Od tada se puno toga dogodilo i promjenilo. Promjenila sam se i ja, autorica, moje misli, moji snovi i želje pa tako i moje ambicije vezane za blog. Više ne želim pisati samo ako je tema važna za velik broj ljudi i ako se tiče velikih životnih mudrosti, već sada samo želim prostor putem kojega ću s drugima dijeliti svoje…

View original post još 303 riječi

PAPRIKA SE PUNI DOK JE MLADA I MILOŠ

KGVI3281

Imam upalu mišića desne ruke jer sam jučer dva puta psu bacila igračku. Stvarno. Boli me kad ju dignem, pomaknem, ne daj Bože radim nešto s njom. Mislim da je to rečenica, ova prva jel’, koja opisuje moj trenutačni životni status – ne krećem se ako ne moram, prekinula sam sve izvannastavne aktivnosti, jedem sranja i održavam mišiće na životu hodanjem na relaciji kuća – stanica – bus1 – bus2 – faks. I obrnuto, da sad ne pišem sve od nazad… To je pak previše napora za muskulfiber koji proživljavam. Mada kažu da je, kad imaš tako strašnu upalu, najbolje vježbat. Gle, kažu oni puno toga. Tipa da s 18 – 19 iziđeš iz puberteta i prestaneš smrdit pa ja svejedno moram okretat glavu kad mi se pojedini ljudi obrate i svjesno ulaziti u to da će me percipirati kao asocijalnu i čudnu jer ono, kad se netko obrati izričito tebi, nije učestala pojava da odgovaraš dok gledaš na suprotnu stranu. Ako na drugoj strani nema nikoga i ne mogu pomisliti da zabunom misliš da te TA osoba nešto pitala. Al za to će me osudit, a da ja njoj kažem da joj ni žvaka ne pomaže prestala bi se družit sa mnom do daljnjega. Jer sam prasasta, nepristojna i reći će mi da i meni smrdi iz usta pa da zato i njoj. Kad bolje razmislim, ne vidim ništa loše u tome. I ovako nemam prijatelja, neću osjetit da mi jedan fali. Zapravo, nju hoću. Udisat ću svjež zrak.

 

S druge strane, nedavno sam izbrisala s instragrama momka koji je stavio sliku preslatkog zeke u slamici i uz to napisao: “Uz njoke, odličan!”.

 

Ne znam koliko je vas pratilo prethodne postove (haha, vrlo sam čitana u zadnje vrijeme) ali bila sam spomenila Larissu, moju kolegicu s godine i njezin način življenja i komentare i statuse kojima mi uljepšava dan. E pa Larissa je, na predavanju na kojem smo komentirali Chaplinovu sklonost mlađim ženama pred profesorom i punom učionicom samouvjereno i odlučno izjavila: “Pa profesore, paprika se puni dok je mlada.” I moj život je tu stao. Tu sam prestala ići i na košarku i na treninge i na predavanja i na faks općenito. Tu mi je proradio i muskulfiber, menopauza, limfni čvorovi i dermatitis. Nije li to sažetak i bit svega? Larissa. Prijatelji s faksa kažu da im je čudna i da ih živcira. Meni je baš zato draga. Mislim tko bi se još usudio otići kod profesorice na konzultacije samo da joj se opravda za dvicu koju je dobila i da joj objasni kako se ona morala preselit u novi stan jer ju je prijašnji vlasnik htio napastovati i uselio se k njoj nepozvan. Pa Larissa.

 

Sad ću ti nešto reći, okej? Prvo, prestani dijeliti videozapis malene djevojčice bez kose koja u bolnici pleše na neku glazbu s tisuću srca i emojia dvaju sklopljenih dlanova koji uopće ne predstavljaju gestu molitve nego si dva lika DAJU PET, u nadi da će te Joško s francuskog primijetiti i uvidjeti kako si plemenita i obazriva. Neće. Prestanite s tom bolesnom djecom, za Boga miloga, lišite ih facebooka i medijskih pizdarija. Dijete pleše. Pustite ga da pleše, ne hranite svoju savjest shareanjem takvih videozapisa. Drugo, ne stavljaj mi kršćanska sranja na instagram storije, jer ono, mislim da to nije funkcija instagrama i to ti neće pobrisati droljaste slike iz prošlosti na kojima još skupljaš lajkove nakon što te patetični likovi vide na koljenima u najseljastijem klubu u regiji, na pjesmu Bube Korelija?! WTF, ne znam ni jesam li dobro napisala ime i jebeno me nije briga jer ono, ZAŠTO? I da, cijelo to kršćansko sranje si pogoršala heštegom bogjetu.

 

Kad odrastem želim biti napaćena žena čije će slike na instagramu krasiti #bogjetu i vjerojatno ću imati sina invalida s obzirom na to kako se odnosim prema invalidu koji sa mnom ide na faks. A kad je podao. Nisam ja kriva.

 

Isto tako, reći ću ti i treću stvar. Ne moraš nositi sve što stoji u Zarinom izlogu. Ne znam je li ti to itko ikad rekao, mislim da nije. Pa eto, možda ti olakša. Ne znam.

 

S druge strane, iako nisam sigurna je li postojala prva strana uopće, izrazito me vrijeđaju ovi današnji mladi “spisatelji”, još više današnja “influencerska” generacija koja slijepo prati upute cure koja je prekinula školovanje da bi snimala što ona svaki dan ima u torbi i kako nanijeti sjajilo. I mlati lovu na knjizi koju je NAPISALA. Pazite, sa svojih tad još nepunih 18 napisala je KNJIGU O SVOM ŽIVOTU. O maj gad, mislim da će netko u redu za kupnju te knjige nastradati koliko je ŽELIM. Tko ne bi želio pročitati nešto o životu jedne taaaako zaposlene, poslovne, elokventne žene koja jebenu riječ legitimno koristi kao dobar dan i hvala, jer valjda misli da zna što to znači. Tako da ako vam dijete, nećak, unuka, unuk ili sin kojeg ste upoznali nedavno jer niste znali da ste napumpali bivšu  curu na maturalcu (ili ste znali, nije bitno, u današnje vrijeme NE OSUĐUJEMO NIKOGA) dođe i kaže: “Legitimno, ja sam tvoj sin Miloš.” Nemojte se čudit, dijete je to čulo i misli da tako treba. Isto kao što ste vi možda čuli da je trudna pa ste se odlučili oglušiti. Voljela bih da pumpaju cure, a ne gledaju ta sranja koja ih navodno, legitimno, anyways, lol, wtf, odgajaju. Ako mu odgovorite: “O maj gad, yaaaas bitch, totalno si moj legitimni sin!” Miloš će vas vjerojatno snimiti i staviti na youtube s naslovom: “DOBIO SAM TATU – REAKCIJA”. I dajem glavu da ako ukucate ovo u tražilicu youtubea, dobit ćete barem dva videa na tu temu.

 

I onda sam ja s****na jer sam neljubazna prema invalidu.

 

A ništa, što reći osim #bogjetu.

 

Slika nema veze s postom. Al ono, bila sam u Parizu pa ću pilat sad s tim.

 

TEORIJA KONTINUITETA I PARIŠKI KLIŠEJ

I sad je ona nastavljala šesnest srca i trideset smajlića sa srcima na sliku stiha “Kad si rekla da me voliš” u žutilu Pomorske škole, a zna za tu pjesmu i za Dina Merlina isto kao i ja za nominalizaciju i kao moja kolegica za teoriju kontinuiteta. I da zna, mislim, ne zna ona što taj stih znaći Merlinu. Ma i da zna, njoj to vjerojatno ne znaći istu stvar. Jer onak, ne znaš. To je stavila jer je, eto, vidjela da neki ljudi padaju na to kao i ja na stih “oči su ti ocean iako su smeđe”.

Kad smo već kod stihova, danas sam potrošila skoro 600 kuna na dvije stvari. Haiku kojem struktura nije potrebna. A. B. Šimić 21. stoljeća. Ja.

Znate, nekad sam vam bila znala pisati o opišiseudvijeriječi sranjima. Davno, dok sam još pokušavala baš pisati kao u filmovima. I tad sam već rekla da je to sranje, kao što sam sad i ponovila jer sam stabila, dosljedna mlada žena koja stoji iza svojih riječi osim ako me pitaš hoću li ti ipak dati novac koji sam ti obećala dok sam bila sretna i jela palačinku. U biti, na kolegiju iz psihologije odrasle dobi i starenja smo za seminarski rad dobili zadatak intervjuirati svoju babu. I sad, gledam ja ta pitanja i sve to što im trebamo postaviti i mislim se, vraga crnog moja baba koja ubija poskoke i skakavce, provodi život u vrtu i povrću živeći za pokoji trač koji joj dostavi susjed Kapetan koji ih skuplja biciklom, zna što je za nju smisao života i kakav odnos ima sa svojom familijom. Prvo i prvo, na moju ushićenu rečenicu da je trebam intervjuirati mi je kratko i jasno rekla “Eh, kako da nećeš.”. Kao prvo i drugo, da je pitam kakav odnos ima sa svojom familijom rekla bi da joj po stare dane dovodim nevine životinje da joj uriniraju po salati i zelju i da sam nedavno, nakon što su mi pomrle/pobjegle sve mačke donjela i paščinu koja, divnog li čuda, laje iskuljučivo na nju. Jer je draga, dobra i simpatična prema njemu. Primila ga je kao Mađarska imigrante i ja činjenicu da krvarim treći put u mjesecu. Dobar tek svima koji jedu trenutno. Ili još bolje, da je pitam što bi mijenjala u svom životu. Prvo i prvo, nabrojala bi sav namještaj koji je mama kupila i zamjenila za njezin. Prvo i drugo, naučila bi sama orati vrt. Uvjerena sam da joj je to najveća neostvarena želja.

S druge strane imam neku retoriku za koju sam na prvu mislila da je nešto slično kao retoričko pitanje, logično? Kao što je i moja kolegica na pitanje o teoriji kontinuiteta počela pričati o kontinentima.

Nekakvo umijeće uvjeravanja. Ja sad tu vas kao uvjeravam u nešto. Znaći ako sam dovoljno retorična(?) mogu vas natjerati da povjerujete da nekad znam o čemu govorim i da nisam baš sad toooliko sarkastična kao što jesam? Prva asocijacija na uvjeravanje mi je bila politika na što se profesor fino nasmijao i rekao da nije nego da su to reklame. Normalno da ti nije kad si od glave do pete u nekoj stranci koju indirektno i suptilno zastupaš puneći nama glave o nekakvom jeziku kao. Ako politika nije umijeće uvjeravanja Lidija Bačić je pjevačica.

A i ta ženska koja mi nije odgovorila na finu i pristojnu poruku na Facebooku već dva mjeseca mi nije jasna. Nisam te pitala da mi otkriješ da Vincijev kod nego da mi kažeš par stvari o fakultetu kojeg pohađam. OPROSTI.

Da, bila sam u Parizu. Klišej? Ne bih rekla. Obično klišej o Parizu započne tako da tri cure dođu zagrljene i pune para s pletenicama povezanim njihovom kosom zajedno i srču školjke iz kroasana na vrhu Tornja. Moj Pariz je započeo tako da sam ujutro bila na faksu. Upilala profesoricu da me pusti ranije da stignem na avion (u biti sam žurila jer mi otac popizdi ako mora čekati i onda mi se ne slušaju njegova prigovaranja tata sretan ti rođendan danas žao mi je što nisi mogao na boćanje pozdravi doma) i onda sam zadihana i crvena, da ne zaboravim – ZNOJNA od trčanja do auta u nažuljanim jebenim starkama došla na kontrolu prtljage gdje su mi sestru testirali na drogu, a ja sam nesvjesno prošvercala puder. Potom sam jedva sjedila od grčeva u želucu da mi nije nilo ni do Francuske ni Pariza. Bilo mi je do hitne. Kad smo NAPOKON stigle u Pariz i ugledale treću sestru, pohitale smo po prtljagu pa njoj u zagrljaj. 5 minuta kasnije pred metroom je sestra (ona testirana na drogu) shvatila da joj je ruksak otvoren i, naravno, mobitel ukraden. Klišej? Sure thing! I neki čovjek sumnjive boje i rase mi je namigivao iz metroa i slao mi pusice. Al lijep je taj Toranj, dakako.

“Gdje sam kupila nove čizme? Saznajte u novom postu”, rečenice su koje sažimaju čitavo 21. stoljeće i odgovaraju na pitanja zašto sedmogodišnjaci ne mogu proći psihotest za upis u prvi razred i zašto moja kolegica misli da je teorija kontinuiteta vezana za kontinente. Mislim da ću ipak intervjuirati svoju babu. Sve sam vam rekla.

EYAGE6635IMG_0558.JPG

 

P.S. Ispričavam se što me nije bilo tako dugo. U međuvremenu, par tjedana nakon Pariza bila sam u Beću i Pragu, pa će sljedeći postovi vjerojatno sadržavati sarkastičan prikaz te dvije ljepote. Ako uopće još ima živih duša koje me čitaju 🙂

 

Vaša Mateja bez j 🙂

SLAĐANA I RUS ZA BOŽIĆ

p.jpg

 

Kad mi stave selfie gdje im se vidi samo par očiju, nosina i krt ustiju i ispod mi stave opis “studentski život” jednako je mojoj nazočnosti MAC prodavaonici skupocjene kozmetike u dronjcima, homeless jaketi (u narodu poznata kao “parka”, a istu takvu je imao beskućnik Batko kojeg je udomio susjed na balkonu bez ograde s kojeg je pao, slomio rebro i potom ga izvadio i pokazao mojoj baki. Po “narodu” mislim na praznoglave hodalice s kosom izblajhanom do izblajhanog šupka sa shajlajtanim nosom koje ostave 2000 kn u Beriški. To sam ja ali nisam praznoglava pošto sam napisala ovo, jel’.) Zagrade su mi bile preduge pa nema smisla sad kao nastaviti rečenicu od prije. I nemam izblajhanu kosu, neophodno je dodati. U biti, ušla sam u MAC kupiti olovku za usne. Kad smo vidjele cijenu, frendica je oblatila sve što sam gradila 19 godina svog ponora i natjerala me da kupim ruž. U biti, poanta je bila da smo za onu četkicu za nanošenje tuša pitale jel se to dijeli za nanošenje ruža. Otišle smo iz trgovine. Kako MAC nije za svakoga, tako nije ni faks, a bogami ni studentski život.

 

Svjedočim tome svaki dan i svaki dan iznova mučim svoju nakupinu upravljačkih ploča da smisli kako svu tu podrugljivost i predrasude ukalupit u nešto što neće ispasti podrugljivo i balkonom ograničeno. I predrasudno – da ne zaboravim svog najdražeg ljubimca. Prvo i osnovno je da ne znaju pravila ponašanja i nesocijalizacije. Neću sad ulaziti u to da nemaju osnovne higijenske navike jer je to novi trend u Hrvatskoj i svijetu. Što danas nosiš? Danas smrdim. Neću ulazit niti u to da su neke mace to upisale jer će tako zvučat pametnije. Kao, studiram književnost pa će ljudi automatski u glavi vidjet gospođu elokvenciju s koricama knjiga umjesto trepavica i tetovažama Šimićeve poezije na čelu. A u biti svaki put kad progovore, kažu nešto gluplje od prethodnog. Ako ste mislili da netko tko studira književnost ne može reći nešto glupo kad se radi o književnosti, jer onak, svatko shvati stvari drugačije – varate se. Dovedu me do plača. Poželim ne biti tamo u tom trenutku i istovremeno sam zahvalna što nisam profesor i što ne moram glumiti entuzijazam jer se netko usudio progovoriti. Imaš opciju, razumiješ? Imaš opciju da šutiš i nitko ti je ne može oduzeti, čak ni policija kad te hapse. Al ta bi vjerojatno i tad progovorila. I dobila bi 10 godina više radi glupoće. Jebote, to bi trebalo uvesti. Da mogu slati prijave na kuće radi glupoće. PLEASE, GOD.

 

S druge strane imam mlataraljku rukama koja mi budi kreativnost i volju za faksom. Čudna je. Ima čudnu kosu. Malena je i sitna i izgleda kao da je ispala iz crtića strave sa svojim creepersicama i haljinama koje mi nisu jasne?! Ne srami se svoga Č iz Osijeka. Ne srami se što ne stavlja puder nego samo plavu olovku ili plavi ruž (a ja volim plavu boju). I ne srami se pitati svakog profesora na sveučilištu jel se bore za autorska prava ili smije kopirati knjigu. Ne srami se reći profesoru da trebamo izaći iz čahure sa Č i nije ju briga kad se svi smiju njezinim rečenicama. Mislila sam da je samo čudna, ispočetka. Ali netko tko nazove mačke Slađana, vjerojatno sa Sisačkim (otkud mi da je iz Osijeka) Č, Denis i Dostojevski i stavi na status da ih ljudi uzmu i bace antidepresive, i netko tko napiše da nema do ćevapa i da želi Rusa za Božić – NIJE ČUDAN. Taj netko je moja mašta i sve ono što se ja ne usudim. Taj netko smo svi mi koji nismo. Taj netko će jednom stvarati priče jer da Larissa ima blog sigurno ga ne bi skrivala od svih. Larissa bi oblijepila plakate da ga svi pročitaju jer ona ima što za reći. Njezine mace pak trebaju dom.

 

“Inače rijetko kome želim zlo, ali neki su ljudi baš zaslužili pakao i šopanje tripicama.” L.K, facebook.

 

Ne želim da sjedneš sa mnom. Ne želim stjecati 50 novih prijatelja jer ne želim novih 50 prijatelja. Ne želim da gledaš što pišem u svom planeru kojeg sam platila 80 kn i potom nisam jela 7 dana. Ne želim da svako jutro odmjeravaš moju kombinaciju jer je to moj posao. Ne želim da smrdiš, pa to ipak radiš.

 

Želim moći napisati onakvo nešto, a da nemam sigurnost svog bloga i osiguranu izolaciju od mogućih pogleda sutra. Želim moći reći sve ovo što čuvam, a veliko je. Možda jednog dana hoću, ne znam. Možda mi Larissa pokaže kako, ako dobije Rusa za Božić. Možda je poanta u tome da mi ne pokaže, ni to ne znam. Znam da prštim od priča, a da ih ne mogu napisati. Znam da želim, a stojim. Znam da mogu, a neću. Kako? Vidjet ćemo. Kada? Jednom:)

 

Ako se pitate kako se slika Tornja uklapa u tekst – ne uklapa, al preksutra letim za Pariz pa da se pohvalim i da mi poželite sretan put:) Bog zna kakve ću sve priče i tekstove smisliti tamo, kad mi ova moja malena, oskudna sredina daje ovoliko mašte koju vam ne znam prenijeti. Rekli bi naši današnji influenceri – stay tuned bitchezzzz. Šalim se.

 

Vaša Matea, može i sa j, kako vam drago. Moja baba voli kad sam Mateja 🙂

METEOROLOGIJA NERVOZE

A_Portrait_of_Global_Winds

Sad sam biciklirala do posla na +29 iako su najavili nekakvu kišu pa sam imala vremena razmišljati (jer inače kao nemam) i razmislila sam. Dok mi je čelo kondenziralo znojem, a puder se lijepio po naočalama za koje sam dala polovicu plaće, shvatila sam da mi je pun kufer tih glupih meteorologa i njihovih praznih obećanja.

Žene se žale na svakakve muškarce – nevjerne, ženskaroše, pušaće, mamine maze i sinove, ološe i srcolomce, a ne vide da je, u biti, problem u meteorolozima i to sam tek danas shvatila. Sve krene od njih. Slušaš jebenu prognozu i vidiš tamo neke oblačiće i kapljice i snijeg i more od 26 stupnjeva i grmljavinu i nadaš se. A nada je kurva.

Prvo se nadaš da nećeš morati na posao jer plaža ne radi po kiši. Zatim se nadaš da ako si već na poslu da ćeš ranije kući jer tko će na plažu po kiši ili grmljavini. I onda sjediš na ono krt sjedalice što su ti dali i gledaš u nebo svako toliko kao da su gore lijekovi za rak ili milioni. Ništa. Zatim blejiš u prognozu na mobitelu i vidiš opet nekakve oblake – ništa. Zatim se još malo nadaš, a onda sve krene.

Prva faza nervoze. Lagano lupkaš nogom od sjedalicu i trudiš se ne živcirati, jer tko se još živcira oko vremena? Grickaš friško nalakirane noktiće (jer si mislila da nećeš morati raditi pošto su najavili KIŠU) i pokušavaš si ne uništiti lak, dok u biti želiš uništiti nešto drugo. Ili nekog. Druga faza nervoze. Sad je već to lupkanje prešlo umalo učestalije LUPANJE po šljunku i više ne grizeš samo nokte nego i sve oko njih. Šalješ frendicama bijesne poruke kako ti je puna kapa ljudi i posla i kako si se nadala kiši. Zatim ide ponovljena faza rezignacije. I dalje si ne želiš priznati da si nervozna oko toga, al je onda opalilo još jače sunce i svega ti je već bilo previše. Mislim stvarno, pa dokle ćemo? Kad ti je kapljica znoja upala u oko i momentalno te zaslijepila, uslijedila je Treća faza nervoze (ne znam jel to samo moja histerija ima faze). Tad ti se prestane sviđati život i kreće podfaza naslovljena kao Mrzim sve što diše i hoda, maknite mi se jer sam nervozna, neću krafnu. Pa usmjeriš svoju ljutnju na nedužne prolaznike ili familiju.

Usmjeriš svoju ljutnju na dečka kad se nadrkana vratiš doma, a on nije pomakao onu dlaku koju si zamislila da pomakne s desne strane trosjeda u predsoblju sobe na katu kuće tvoje bake koja živi u Siriji. I tad sve krene. Izmlatiš ga riječima i uvredama i navedeš da je on sve ono što sam navela gore i čovjek popizdi jer je ni kriv ni dužan posrkao. Napadne on tebe i tek tad sve pukne, jer, otkud mu pravo da viče na tebe? Zamisli bezobrazluka. Još je i neodgojen uz sve to. Posvađate se na mrtvo ime i istjeraš ga van, pa kasnije shvatiš da je stan njegov. Ali nema veze. Did u get the point?

Prijeđimo sad na malo bitnije stvari od meteorologa koji uništavaju veze. Na primjer, danas sam shvatila da kad odrastem želim biti cura koja ode u Međugorje pa se slika s Gospom ili ispred nje, kako bi ljudi znali koliki sam vjernik. To mi je san. S druge strane, primijetila sam da ne mogu pisati na laptopu. Ne znam zašto, al ništa od Carrie Bradshaw, žalim. Niti imam kovrčavu kosu, para za cipele (bilo kakve, ne moraju biti Jimmy Choo), ne mogu pisati o seksu i ne živim u gradu, kamoli u New Yorku. A što je seks bez grada? Sigurno ne Carrie. Šteta. Mada je i ta Carrie malo sjebana, ne mislite? To nam je, eto, zajedničko.

Zapravo, ja uživam u svojoj sjebanosti. Mislim da me ona izgrađuje na neki način. Teško da bih bez nje imala o čemu pisati. Teško da bih bez nje bila ja. Teško da bi bez nje imala ovako malo prijatelja. Ovako imam s kim mrziti ljude, mrziti meteorologe i mrziti svijet, a u biti ga voljeti na jedan sasvim drugačiji način.

STVAR JE U PERSPEKTIVI

vredeman-de-vries-perspective-grid

 

Dok razvaljena na kauču u postprejedenom raspoloženju objašnjavam sestri da neću ići vani večeras jer mi je jedina frendica koju imam zauzeta, razmišljam o tome kako patim od neizvršavanja svojih imaginarnih planova. Prošlo je već 5 dana otkad krećem koracima zdravog života i ne jedem sranja tipa palačinke s kulenom, sirom i kukuruzom + tartar sa strane i nakon toga ne odem u mcD na dva chickenburgera. I tako svaki dan iznova namirišem zoru koja umjesto rose meni donosi nove ideje i zadatke koje neću ispuniti. Ne da sam otišla na palačinkU nego smo dečko i ja naručili TRI PALAČINKE. Sreća da on jede k’o svinja brzinom kojom baka koju tu u mjestu zovemo Brzi Gonzales sa svoje dvije štake pretrči cestu bez pješačkog prijelaza (ljudi, to je stvarno neviđena brzina. Ovo nije sarkazam! Ponavljam – ovo nije sarkazam! *sirene se oglašavaju u pozadini*) pa je on pojeo ti treću. Inače bih morala ja, da se ne baci. Rekla bi moja baba – griota je. Evo, i sad sam pomislila na Griotte bombonjere, a na DIJETI sam. Sad sam u svađi s dečkom. Ne zato što je pojeo tu palačinku dok ja nisam niti pola svoje, mada sam se možda trebala ljutiti!!!!!!!, nego iz nekog potpuno random razloga kojeg ni on ni ja ne razumijemo ali sam ljuta. Sad ne pričamo pa čekam da mi se javi. Sve ovo obavljam na kauču. Molim da mi se dodijeli nekakva nagrada, sami odaberite za što. To ću isto primiti na kauču. Hvala Vam, narode!

 

S druge strane, razmišljam o bijednosti sustava u koji uskoro upadam. Uopće mi se ne školuje više. Voljela bih sad odmah imati mogućnost doći napuhanim srednjoškolcima u razred i razbiti par zabluda o književnim klasicima. Reći im što im se isplati čitat, a što ne, i na ono što pročitaju ne tražiti od njih da mi pišu dnevnik čitanja i da znaju da je Hemingway išao na safari u Afriku i da su ga zvali „mačo men“ nego da mi kažu svoje mišljenje o tome, makar bilo na osnovi kratkog sadržaja. Potom ću im reći kako razmišljaju krivo i glupo i da to nije bit književnosti. Pa ćemo zajedno doći do toga da barem jedan od njih postane moljac poput mene. Pa će mi svi dopizdit i poslat ću ih na odmor ili neka odu zapalit, a ja ću iz torbe izvadit sendvič iz Indexa po koji sam poslala jednog od učenika iz prošlog razreda. Za to mi ne treba škola. Niti faks. Ja ću izrađivati dobre klince koji će voljeti kauč. I koji će voljeti Indeks. Jer stvarno imaju najbolje sendviče.

 

Volim kako mi obavijest da mi je došao mail dođe kad uđem u mail, tako da ako me Kolinda kojim slučajem hitno trebala, ili je htjela na kavu, morala je pričekati malo duže. Imam posla, ženo.

 

Volim kako znam preduhitrit svoju menstruaciju pa stavim higijenski uložak noć prije jutra za koji sam zaključila da je to to. Znam da vam je ovo sad gadno, da vam je možda prisjeo ručak/večera ili palačinka, ali mene to tako jebeno usreći. Zato što mi je pun kufer toga da samo dođe. Tko još, onak’, igdje dolazi bez da se najavi? Zamisli da ti svekrva dođe u nenajavljenu posjetu, a ti neoprana u neopranoj kući s razbacanim vešom i s kosom nakon seksa. Pa zar ne bi voljela znati da će se takvo nešto dogoditi i staviti, ne znam, ključ u bravu i praviti se da te nema doma iako te vidjela kako ulaziš u kuću jer njima ništa ne promakne? E pa tako i ja. Radujem se svojim uspjesima. Raduj se sa mnom. Radujmo se zajedno.

 

Nadalje. Kreće kao neka jesen, kreću obaveze i bljuzgavo vrijeme. S tim dolazi i računanje. Pod tim ne mislim da sam upisala FER ili PMF, nego se vraćam računanju dana kad oprati kosu da ti bude čista ili da izdrži čista do određenog događaja/dana/sastanka. Cure će razumjeti. Ja samo razumijem da me to užasno iscrpljuje. Sreća nisam klempava pa mogu vezat rep da dobijem dan-dva na tome.

 

Kad narastem, želim bit ženska koja nosi skupe naočale i acdc majicu iako nema pojma ni o čemu. I doma ima pun ormar takvih majica jer je čula da finijim momcima nisu fora majice na Seku Aleksić koje inače nosi. 😦

 

Isto tako, čula sam neke stvari kao ljepota je u očima promatrača i stvar je u perspektivi jer što zračiš to privlačiš. Već danima pokušavam u post uklopit to kako sam shvatila da u mom mjestu nema dovoljno kanti za smeće tek kad sam dobila psa za kojim ne skupljam izmet pa onda nisam jedna od onih koji to moraju nositi u ruci jer nemamo kanti. Onda sam shvatila da mi ionako ništa nema veze ni s čim u postovima, pa evo ubacila sam vam sad i ovo.

Morat ću napraviti nešto po pitanju tih svojih planova inače ću završiti kao debela profesorica hrvatskog jezika koja na blogu objavljuje priče svog mizernog života dok mazi mačku koja je ne poštuje. Ne znam zašto mi se ta mačka sad tako dobro uklopila u sve ovo, ali jednostavno je. A nastavim li imati ovakve svađe s dečkom, tako će i biti! Ako ste sad pomislili da m ovo potaklo da se prestanem ljutiti na njega radi ničega – nije. Poželimo mu sreću svi zajedno, možda mu olakšamo put kojim kroči sa mnom. Nikad ne znaš.

Za sve vas koji se možda sjećate posta o malenoj prijateljici Niki koja zna što je sreća, bila mi je i ove godine i sad već ima puno svojih onamivišenijeBFFaonaje problema, ali svejedno mi je fino nabila na nos da njezin tata ne nosi radničke cipele kao moj, jer njezi tata nije radnik nego šef. Hvala ti, Nika i sretno ti u pubertetu!

 

Eto, to je to od mene za danas, dragi čitatelji. Čitamo se opet u novoj epizodi mojih pizdarija svrstanih u rečenice pa u postove. Do tada, lijep pozdrav i ugodno scrollanje 🙂 Volim vas i volite i vi mene. 🙂 Ne bojte se ostaviti komentar/kritiku. Ljutim se samo na dečka, na vas neću 🙂

 

Vaša Matea.