BEDEMSKI POHANAC

Kako se ponašati kad znaš da će ti se promijeniti kompletan život na današnji dan, za mjesec dana? Nisam u 8. mjesecu trudnoće, za sve kojima je to prvo palo na pamet. Ne treba mi sad maleni kenjkavac kad sam i ja sama još kenjakavac. Uglavnom, postavila sam pitanje i, kako sam imala čuti, na pitanja se obično dobiju odgovori. Fun fact,…pogotovo ako živite u Republici Hrvatskoj, zar ne? Vidite, ja sam se tu već masu toga sama pitala, a odgovora niđe. Tako mi je čitav život. Vrzmam po glavi pitanja i pitanja i pitanja. Nižu se poput autobusa na peronima kolodvora. Autobusi su pitanja, njihova kretanja odgovori. Jel vam ikad autobus došao na vrijeme? Volim pitanja na koja ne trebam odgovor. Zašto bi došao na vrijeme, nije da ima samo taj jedan posao. Frustraciju na stranu jer ima vas koji se ne vozite javnim prijevozom pa vas ovo ne zanima. Tako kako autobus nikad ne dođe na vrijeme, ne dođu ni moji odgovori. Pa ću vjerojatno odgovor na pitanje s kojim sam započela post znati dan nakon tog dana, znaći za mjesec dana i jedan dan?

Možda to i nije loše. Ne znati. Teturaš od dana do dana i nemaš pojma o ničemu. Divota. Da mi je spasit glavu tako bar na dva dana. Ono da je potpuno prazna i da možeš istinski uživati u bilo čemu što radiš. Bez da se misliš što si ručala i zašto si pojela 3 kilograma svinjetine i načuđavaš se OTKUD TI ŠLAUF?!?!?! dok, ne znam, čupaš travu koja je izrasla iz bedema dok hodaš gradom. (sad šalu na stranu, nedavno sam svjedočila ženi koja je čupala travke iz bedema svakih 20 metara. Voljela bih da nisam.) Valjda je to nekakva bit. Da možeš u miru čupkat travkice dok ti šlauf viri iz nove majice iz Zare. A ne da se čitav dan misliš je li sve u redu s tvojim plućima iako u životu nisi imala problema s njima, ne pušiš, treniraš od drugog osnovne i svako toliko otrčiš 10-ak kilometara. Jer ti je netko tko je kao završio medicinu rekao da ponoviš spirometriju. Da mi je netko ikad, IKAD rekao da ću biti toliko ratoborna za svoj ORGAN, rekla bi mu da je gluplji od tog doktora. Mislim se, jebem ti mamu koja te poslala na medicinu, valjda ja ZNAM. Kad sam si upropastila par važnijih životnih događaja radi toga što me uvjerio u (ne)sposobnost mojih pluća i zdeprao me, obavila sam par seansi sama sa sobom i napuhala mu 98% iz prve. I mislim si, jebem ti mamu OPET, valjda ja i moja pluća znamo koji su nam kapaciteti bolje nego ti, tvoja mama naravno i medicina. I onda si opet mislim, nije li mi bolje čupkat travu i mazit šlauf? Ha, Bože moj. Ja i doktorova mama mislimo da je. A s obzirom da je sina tako dobro usmjerila, njezin odgovor nije sporan.

I tako. Letim od teme do teme, čupkam i ne čupkam travke, svađam se s doktorima i upropaštavam si životne događaje. Idem sad jesti pohanac. Uživajte u mojim škrabotinama – do sljedećeg čitanja, moja šaćice 🙂

Oglasi

KOORDINATE ČEŠLJANJA

Možeš tisuću puta brisati i izrezivati, misli i dalje stoje. Možeš tisuću puta pokušati biti zaokupljen nečim drugim, tisuću i jedan put ćeš šamarom realnosti biti vraćen na staro. I to je okej, stvarno je. Bježi, koliko te noge nose, bježat ćeš mirovajući. Hodat ćeš, a stajati. Izlizano je ali isto tako ćeš se smijati, a plakati. Tad će te boliti ona stvar je li izlizano ili nije. Sve to i nije baš primamljivo, ali tko nas pita? Zapravo, pitaju nas. Ponekad to i jest problem, barem kod mene. Previše me pitate, to je meni. Ja sam čovjek za pusti me. Ja sam čovjek za sebe. Čovjek za njega. Čovjek za sve, a ni za što. Čovjek koji voli ljude koji znaju da kad mi češljaju kosu prstima trebaju paziti pokraj desnog uha. Čovjek koji voli ljude koji su znali da mi je smetao prorez na lijevoj nozi te haljine i čovjek koji voli ljude koji znaju da taj ožiljak ne bih nikad odstranila. Volim ljude koji će znati da je bila hrabrost napisati da sam čovjek.

Ja dišem svoju budućnost, a uopće je nemam. Udišem maštu svoje realnosti, krojim snove koji nikad nisu sanjani. Osjećam pijesak pod prstima dok me valovi tjeraju natrag. Što kad bih vam rekla da taj pijesak nije onaj u moru, a valovi nisu morski?

Biti dovoljno povezan da ne razumiješ nepovezanost je tužno. Biti sretan, a ne znati za sreću još je tužnije. Živjeti čitav život u oklopu kojeg u biti nikada nisi vidio iz perspektive promatrača i zamarati se, nakon toliko godina, jesi nekome prema hedonističkom tonu ugodan ili neugodan, nije niti tužno. Tu ti sad već kažem da si glup, prijatelju. Ne, ovo nije još jedan post o tome kako moramo voljeti sebe. Ovo je post o tome kako trebaš voljeti voljetnosti.

Ako ne razumiješ što su voljetnosti, previše si povezan za ovaj blog.

Previše si ne-blog za razumijevanje napisanog.

Što kad bih vam rekla da ja primijetim? Primijetim da su se curi koja sjedi ispred mene u busu naježile dlačice na licu jer je slušala glazbu? Primijetim tu jednu crtu koja ti prođe licem kad te nečija riječ ubode, ali je brže-bolje prekriješ osmijehom i uzvratiš sakrazmom. A zatim ti pogled odluta negdje okolo i razmišljaš o tome. A strahovito to želiš prikriti.

Što kad bih vam rekla da ja mogu unaprijed osjećati? Tako da neke osjećaje proživim dvaput. To je moja supermoć. Letim, ali stoječki. Čitam misli ali ne znam što misliš. Bojiš se? Nemoj. Ja samo znam. Znam tko sam. A kad znam tko sam ja, lako mi je otkriti tko si ti. Ili ne…

Ponekad se brineš je li nešto dovoljno dobro/dugo/sažeto/lijepo. Što kad bi ti rekla da to sve što si naveo ne postoji? Da su to izmišljotine u koje ljudi svrstavaju svoja mišljenja jer ih ne znaju drugačije izraziti. Meni je dobra dvica iz matematike, nekome je to smak svijeta. Čemu onda polagati svoj rad i trud u nešto što ne postoji. Točnije, postoji, za svakog pojedinačno. Ja sam uvijek imala dvicu iz matematike. Iako sam mogla “bolje”. Ali, što je bolje? Razumiješ me? Sama sebi stvaram. Sama sebi zapisujem koordinate i po tome plovim. Nekad zalutam, nekad tonem. Ali ne tonem za “super si”, ne tonem za “ne valja ti to”. Tonem jer sam sama krivo zacrtala koordinatu. Sama sam potonula. Ali sama se ne izbavim. I to je poanta. Pronaći nekoga tko će ploviti s tobom. Ali zajebi ono “ploviti istim putem”. Prava je stvar kad pronađeš nekog tko plovi potpuno različito, ali se uvijek nađete u istoj luci. Taj netko tko zna da te na desnom uhu uvijek boli naušnica na hrskavici. I pazi da zaobiđe to mjesto dok ti češlja kosu prstima. 🙂

 

Nakon duugo, duuuuuugo vremena – I’m back! Ima li vas još ovdje, šačice vjernih?

OJ, EJ, NABUKODONOSORE!

A i taj naš mozak je fascinantan. Neću ga nikad shvatiti. 02.05 ujutro je i meni na pamet padne NABUKODONOSOR. Za Boga miloga, zašto? A svjesno razmišljam o tome ima li ajvara doma jer sutra imam roštilj. I uleti mi nabukodonosor. Možda on ima ajvara, ne znam? Koji drugi razlog može biti? Ili voli ajvar pa nas je mozak upario. Možda je mozak zapravo najveći lovematching aparat, a očajne usidjelice to nisu otkrile, nego partnere traže po njuškalu, ili u emisijama tipa Ljubav je na selu, što mi je još i gore od njuškala. Na njuškalu je bar sve crno na bijelo, k’o na pazaru. Btw, kad smo već kod pazara, trebalo bi se i tamo održavati neko uparivanje. Što ja znam, danas čitam kao crna kronika, mladić provalio u neku farmu i silovao kozu. Vlasnica je to utvrdila jer je bila cijela natečena, “odmah joj je bilo jasno što se tu dogodilo”. Sramota, mogao je bar malo nježnije. U svrhu prevencije takvih događanja i nateknutih koza, uparujte ljude sa životinjama i provedite i to fino u zakon dok mi koji životinje držimo za ljubimce, a djecu dajemo u heteroseksualnu zajednicu, ne ispadnemo potpuno OUT. Mislim ono. U 21. stoljeću NEMA mjesta diskriminaciji. Molim lijepo. Ako će ti smetat što će taj mladić svoju natečenu kozu pred matičara, fino seli u Nizozemsku i učlani se u stranku pedofila u saboru pa se bori za prava. Jer se i to danas može, pa zašto ne iskoristiti YOLO i probati SVE jer ti KONZERVE ne trebaju u životu. Mi ne znamo što znaći uživati. U životu, dakako, jer kako bi mi uopće znali što je život.

Evo ja bi se i tu sad pobunila i na vašem mjestu počela nositi križ, pravi drveni križ, po ulici, jer sam svrstana u konzerve, a meni kao autoru nitko nije dao ovlasti da tako prosuđujem svoje čitatelje i generaliziram bez prava na to. Još pogotovo ako ste žena. E onda, brate, opleti po prosvjedima jer nije bilo dosta. I neće nikad biti!!!!!! Da!!!!!

Dođe mi da im kažem da jebeno začepe. I žene i crnci i izbjeglice. Okej, ženo, bila si diskriminirana prije isusa i nisu ti dali da nosiš hlače (iako si ti, moš si mislit, baš to htjela nositi) ali sad možeš, i svejedno ih ne oblačiš. Možda nekad, al se onda PREDOMISLIŠ jer si napuhana, a kad si napuhana te to steže pa ti se vidi šlauf pa onda ipak navučeš široku haljinu. Što se, koji klinac, žališ više? Jel možeš govoriti? Nažalost. Jel možeš u sabor? Pa imamo faking Kolindu koja nas predstavlja svijetu. Oprosti što te, kao ženu, nismo onda poslali i na mjesec. To je bilo jako diskriminirajuće od SAD-a. Možda da pokreneš parnicu protiv njih sada. Jel možeš oženiti sama sebe? MOŽEŠ I TO. Prestani biti nezadovoljna, jer kad ti se ugodi i sve to što sad želiš, sutra ti se više neće sviđati. Sljedeće, crnce obožavam, daleko od toga, nisam ja rasist. Al brate, braaaaaateeeee, prestanite. Ako ga pogledam, GLEDAM GA JER JE CRN. Ako ga ne pogledam, NE GLEDAM GA JER JE CRN I TO MI SE GADI. Okej, uzet ću bijeli štap i tapkat po svijetu da sam slijepa da se ti ne uvrijediš. Izbjeglice neću ni komentirati jer ne znam koja j***** prava očekuju od TUĐE države. Još im tamo nose bolju hranu nego što ja doma imam. Ma daj, svijete. Kud ovo ide?

Neću sad srat o tome kako ima gladnih, bijednih i siromašnih. To će u nedjelju moj svećenik sa djetetom na putu.

A njih jadnike ću, evo, obraniti. Uskratilo im se jedino što životu, iz moje skromne perspektive, daje smisao. Obitelj. Ali vlastita. Stoga, dragi Domagoj, ako i jesi napravio dijete, neka si i podržavam to. Napravi i još koje, ovi koji te dolaze slušat nedjeljom nisu ništa bolji od tebe “grešnika”. Pozdrav.

MISE I ŠTAPOVI – REKLAMNI USKRS

Znaš ono kad te čeka 150 stvari za obaviti, a ti pronađeš 151 razlog zašto to još jednom odgoditi, i počneš opet iznova razmišljati o tome kako su mediji iskomercijalizirali sve, od nožnog prsta i kreme za kurje oči do jadnog malenog, nevinog Uskrsa. Pa ti baš za Uskrs nameću nekakve slučajne akcije baš svih sastojaka koji idu u francusku salatu, i općenito na blagdanski stol. Tako da ako nemaš za te idealne diskontne cijene, još i osjetiš tračak grickanja savjesti jer ti djeca žude za nekim tamo nakaradnim zečevima od gospine čokolade. Drugog razloga ne vidim da im cijene budu tolike. Što fali dobrom starom blagdanskom stolu kakvog je moja baka imala (opet ja o baki) prije 50 godina. Malo zelenja, pokoje domaće jaje i ebeno dobra pogača. Nabacaju toliko, kad na ovaj sveti dan moram reći, pizdarija, da ne znaju ni sami što bi prije strpali u pogana usta koja su bila prva na oltaru danas na misi i čekala da ih dopadne kapljica blagoslovljene vode, jer su tako veći i bolji kršćani. Pa čim izlete iz crkve se žale na to kako im svilena košulja ne podnosi mrlje, pa tako ni od TE vode, a masno su je platile da bi je nosile baš na Uskršnju misu, o hlačama, rekla je, neće ni govoriti. Kasnije, odmah u utorak (jer je u ponedjeljak još uvijek žderačina), trpa se u tajice i sportsku majicu u nadi da će je par potezanja sprava u teretani spasiti od toga što sad više ne stane u hlače od 200€.

Što se, zaboga, događa? Dođem na misu na faking Veliki petak, ono nemoj mi to upropastiti bar. Jer odem tako na misu tih par dana koji su mi dobri. Nisam ja oltarska lizateljica. I svećenik nam na oltaru, umjesto pokoje pametne je li, što se od njih očekuje, održi predavanje o kleveti i ogovaranju i sotonskom djelovanju iza toga svega, jer on ima ljubavnicu i dijete na putu. Al kao nema. Al nije on ništa implicirao. A mi nismo ogovarali.

Sjednem mirno u klupu i gledam ljudine koji popunjavaju prazna mjesta, i dođe gospođa baka koja očito smatra da sam na njezinom mjestu, i uz apsolutno čitavu praznu klupu ispred, pita, kao najveće žrtveno janje, veće od onog Abrahamovog, bi li mogla ona tu sjesti. Ono, jebote, ne bi? Imaš cijelu klupu ispred, možeš tamo ne samo sjesti, nego imati prokleti piknik i ležati dok čekaš da te poprska blagoslovljena voda. I ode stara, uz rečenicu “A što ću, kad su curice zauzele mjesto”. Što što ćeš? Što što ćeš majke ti? Reći ću ti što ćeš. Prvo, nemoj dolaziti u crkvu na dan kad je u crkvi 760 ljudi ako ti treba 20 ljudi oko tebe da te posjednu dolje samo. Neće te bog dignut sebi, kako one kažu, jer nisi došla na misu jer si jebeno nepokretna. Pa vidi čovjek da ne možeš…Drugo, ako već smatraš da imaš “svoje mjesto” onda mi stavi tamo neku registraciju ili što već, OIB, da ja znam da tu ne trebam sjesti. Okej? Al nemoj mi u krcatom redu, pored jednog cijelog praznog, tražiti da sjedneš. Fer plej greni.

Kasnije je bilo ljubljenje križa i stara (inače kao nepokretna) je, očito nevjerojatnog skilla, uklizala ispred mene, pored mene žive i zdrave, bolje nego što je Janica ulazila u svoje zavoje. (A taman sam imala generalnu probu pućenja usnica da ispada da ljubim a ne ljubim jer ne želim HIV od sline koju časna kao prebriše nakon što pola naroda izbali križ.) Jer ona to može, jer je starija. Mi mladi smo nekulturni i neodgojeni jer ne znamo da je to NJEZINO MJESTO. Osvetila mi se krvnički. Rekla bi moja kolegica, jebački.

Okej, stari ste. Okej, nosate taj štap iako i vi i mi znamo da polovici od vas ne treba. I okej, mi mladi smo nekulturni, neodgojeni, oprasiti, naprasiti, bezobrazni i neobzirni. Divljaci koji ne poštuju starije ljude, u crkvi pogotovo. Al jebeno nemamo noge i kičmu od čelika. Ne stoji mi se 3 sata na nogama, niti mogu, niti želim. Nemam štap i nemam 80 godina, ali nema ni baka koja me ljubazno primila kraj sebe i još me čitavu misu svako toliko dragala po koljenu. A ne poznaje me. Uz rečenicu da sam draga curica, popraćenu konstantnim osmijehom upućenim meni. Baš me fino mazila. Volim se ja maziti, pa makar tako i sa stranim bakama. Bake uvijek najbolje poglade.

I to je, ljudi moji, dovoljno. Jedan osmijeh. Jedan osmijeh uz “mogu li ja tu sjesti”, jedan osmijeh uz “hvala”. I ustala bi se. Čak bi joj sljedeći put donijela i registraciju s njezinim imenom, da joj više ne sjeda zločesta omladina.

Pa vam zato ovim putem želim čestitati Uskrs, vama koji slavite. Vi koji ne, isto vam čestitam, jer bar niste ovoliko živaca potrošili na misi, pa zato isto slavite skupa nama. Bar se nasmiješite, nemojte teturati okolo sa štapovima 🙂

I pomazite tu i tamo nekoga.

IZBJEGLICA U POČETKU

dr.jpg

Prisjetimo se malo početaka. Prisjetimo se kakav je bio osjećaj doživjeti nešto po prvi put. Prvi trening, kad nisi imao pojma što je lopta, a pogotovo kako je dovući do koša, točnije, okrugle metalne stvari s mrežom oko sebe koja je visoka kao trodupli ti!!!! Prvi trening, kada nisi znao da ti uopće trebaju normalne tenisice nego si se pojavio u papučicama/tenisicama s tjelesnog. Kad si u čudu razgledavao dvoranu i maštao kako će jednog dana na tim tribinama sjediti svi tebi važni ljudi (kasnije te opere pubertet pa jedva dozvoliš da ti plate članarinu, kamoli da ti dolaze na utakmice). Prvi korak, prvo vođenje, prvi koš.

Početak prijateljstva. Onih prvih nekoliko faza u kojima otkriješ dio svijeta za koji nisi znao da postoji uopće. Vidiš sebe u njima, samo u boljoj verziji. Početak lavine izlazaka, suza, smijeha, svađa. Prepiranja oko ukusa u glazbi. Odjeći.

Znate one početke kojih se zauvijek želite sjećati i pokušavate iznova svaki dan proživjeti ponovno taj osjećaj, to uzbuđenje…Sreću? Pa zatvoriš oči i vraćaš se iznova i iznova i iznova. Zatim se i iznova susrećeš s tom hrpetinom razočaranja nakon što shvatiš da toga više nema.

A postoje i oni počeci za koje si svjestan da dolaze uskoro. I ne raduješ im se pretjerano, iako su svi oko tebe u sedmom nebu radi toga. Što uopće znači biti u sedmom nebu? Je li to samo obična uzrečica koju ljudi izgovaraju kad su nenormalno sretni, ili to stvarno postoji? Negdje daleko, iza ovog neba kojeg vidim. Gdje umjesto plave boje sjaji žuta, a umjesto grubog asfalta, koračamo mekanom travom. Mogu je osjetiti pod stopalima upravo sad. Onaj bockavo – lijepi osjećaj koji te čak nekad natjera i da potrčiš. Ili ne. Mislim da ljudi premalo vole travu. A ne bi trebali. Možda je to neko mjesto gdje su početci lijepi. Ali meni ovaj nije. Niti malo. Čak ni ono iz sažaljenja. Meni počeci predstavljaju nesigurnost i nepoznatost. Podsjećaju me na ispite iz matematike, kad dobiješ 6 zadataka i na prvi pogled jedino poznato na tom papiru ti je vlastito ime i prezime. Čak ni datum nekad ne prepoznam iz prve jer prvih 6 mjeseci i dalje pišem staru godinu. I onda riješiš 3 zadatka i euforičan si zato što je to 50%. Na kraju dobiješ 1, jer si imao 6 bodova, a 7 je za prolaz. Tako ja gledam na početke. Nepoznanica x. Matematika. A matematiku ne volim. Volim sve znati unaprijed. Za početak, volim ZNATI. Unaprijed planirati. Unaprijed znati kako ću se osjećati. Unaprijed se pripremiti na tu jedinicu, ispravak, moguću novu jedinicu. ..

Kad promislim na to da se više neću vraćati u sigurnost svoje tople kućice, oko koje je baka batman zasadila toliko cvijeća i voćki da nam se kroz koju godinu kuća neće ni vidjeti, obuzme me panika. Da ću se voziti busevima/tramvajima, a da neću prolaziti pokraj zgrada kojima znam svaku crtu, rupu od granate koju su skromno pokušali zakrpati, razbijen prozor i poznate grafite 7up! – a. Da ću prolaziti pokraj nekog drugog centra, a na parkingu neće biti žutog auta tete Suzane. I da onda neću moliti Boga da autobus ne stane na stanicu pokraj pumpe, jer ne želim da mi netko sjedne na sjedalo do. Prolazit ću gradom čije će me ulice odbacivati kao Mađarska izbjeglice. Čije će me zgrade plašiti svojim sivilom i negostoljubivošću. Vraćat ću se u svoju novu sigurnost koja neće za stolom imati šesteročlanu obitelj. Imat ću sama sebe, a što može biti strašnije od toga?

PATETIČNA BATMANOVA UNUKA

Suludo je pokušati hvatati vlastite misli kada su toliko nemirne i kaotične. Vijugave i neshvatljivo brze. Kada vam glava nalikuje na kipuću vodu koju, ako ne želiš da “pođe prijeko”, moraš pažljivo miješati svako-toliko. Odgađati ostale obaveze i aktivnosti na trenutak, da uspiješ na vrijeme doći i promiješati. Smanjiti plin.. Dok ne bude prekasno. Dok ne ode prijeko. Hvatati korak s maštom i ambicijama nekad mi predstavlja prevelik problem. Ići u koštac sa stvarnošću u kojoj ne želim biti, okružena ljudima kojima ne želim biti okružena pomalo je zagušljivo. S vremena na vrijeme potrebni su mi ljudi koji su moj prozor u tom zagušljivom prostoru. Koji su moj udah kad više nemam kisika, niti snage da ga udahnem. Moj ranjeni korak ka cilju. Onaj zadnji korak kojim probiješ crvenu vrpcu na kraju utrke. Potrebne su mi ruke koje mi podignu noge da napravim stoj jer se bojim. Potrebne su mi one suze koje mi liječe um, dušu, srce i tijelo. Koje padaju na moje obraze težinom koju niti jedna mjerna jedinica ne može izraziti. Težinom koja ostavlja neizbrisiv trag. Ožiljke, nezacjeljive rane i rupe koje se ne zatvore baš nikad. I onda kad pomisliš da su se zatvorile, padne još jedna i ogrebe te po već ogrebanom mjestu. Liječe dušu ali ranjavaju tijelo – ti biraš.

Volim miris kože. Čudno, zar ne? Ali ta koža ima miris. Nije to miris šampona za tuširanje niti dezodoransa. Prvo pomislih da se miris omekšivaća za rublje uvukao u pore na njegovim prsima. Ali nije, nisam taj miris mogla definirati. Mogla sam ga samo osjetiti. Toliko duboko da za taj osjet više nisu bili zaslužni niti receptori, niti osjetilne čestice u nosnicama, niti osjetilni dijelovi u mozgu. Toliko opojno i jako da mi uspije zaustaviti misli na trenutak. Potpuno ih blokirati i ušutkati. Nemilosrdno se bore protiv toga, bacaju mi ružno sjećanje jedno za drugim, bombardiraju me svime što me ikad mučilo – a ja samo udahnem još jednom taj miris. Udahnem i sve stane. I kako onda da se ne navučem na to? Kako da ne postanem ovisnik? Najveći narkoman, spreman za komunu. Kako, kad u tom mirisu pronalazim spas? Kad mi se taj miris uvukao u vene, krvotok, naposljetku i u srce. Više mu nije potrebna prokrvljenost da bi kucalo. Moje srce kuca mirisom. Ili za miris.

Prozor iz zagušljive stvarnosti pronalazim u tom malenom mjestu na vratu u koje mi se glava tako savršeno ukalupi. Kao da je to mjesto napravljeno prema mojim mjerilima, stvoreno samo za mene i moje usne. Tu sam najsigurnija. Tu sam svemoguća jednako koliko i ranjiva. Tu me može jednom krivom riječi dokrajčiti ili me podignuti iznad bujice koja mi ne da da dišem. It’s up to him. Konstantno se nalazim u situacijama da pokušavam “spremati” određene trenutke. Kad on umire od smijeha, onako od svega srca. U tom trenu svjesno skladištim taj zvuk u svoje proklete moždane vijuge i nadam se da ću ga moći izvući vani svaki put kad mi nešto krene po zlu.

Dok pišem ovo, odjednom shvatim kako mi je dosta ove jebene patetike. Tko ju je uopće izmislio? Krivim tog čovjeka s jednakom gorčinom kao i onoga koji je razmaženim klincima koji ne znaju reći dobar dan ljudima koji ih hrane i financiraju, na kraju krajeva daju krov nad glavom, jer su u pubertetu, IMENOVAO PUBERTET. Što, hoćeš mi reći da moja baka onda nije bila u pubertetu? Vjerojatno, s obzirom da ima pregršt usađenih manira u svojim starim kostima. I dobranog odgoja koji se vidi po ožiljcima na njezinim izrovanim prstima. Nezahvalni, mali prdljivci koji ne znaju ništa van gadgetova. Puj.

Isto tako i ja. Biti patetičan je lako i svatko tko nema pojma o pisanju će ti spušit taj tekst i mala pubertetlijica će ti ga objavit u opisu slike (moram li naglasiti patetične) na instagramu. Šalim se, naravno da neće, jer je tekst na hrvatskom i ne sadrži stihove koji se uzvikuju u cajkaškim klubovima gdje niskomoralne djevojke padaju na koljena u haljinama koje im ne pokrivaju ni neizbatinanu guzicu. Da je izbatinana ne bi ju sigurno pokazivala. Kao ni ja. Šalim se, moja nije izbatinana nego sam ravna pa nemam što pokazati. Ha čuj, netko u glavi netko u guzici. Ubiti, malo je onih koji će ti čitati tekst o baki koja nije bila u pubertetu jer nije ni znala što je to. Kao prvo jer tekst počinje kao suicidalno pismo. Kao drugo, realno, nije ni mene briga je li tvoja baba bila u pubertetu i zadavila poskoka golim rukama (ne izmišljam, napravila je to i jebeno sam ponosna jer mi je baka bolja od batmana.) ili nije. Tako da te ne krivim. Živimo u svijetu s toliko mogućnosti. Tko sam onda ja da te ograničavam na svoj tekst? Pa unuka koja vjerojatno u svojim genima ima sklonost i vještine davljenja poskoka rukama. Pa ti sad vidi.

UNKNOWN TITLE – PART TEN (10)

 

tumblr_oo739iaDzM1v31k7mo1_500

Ponekad samo stanem i promatram, uz zvuk omiljenih mi pjesama koje tako entuzijastično guraju svoje melodije do mojih bubnjića, ne bi li potakle moje živčane završetke i po tisućiti put me natjerale da se naježim. Samo stanem i slušam. Stanem i dopuštam im da mi podignu jednu po jednu dlačicu na rukama. Nježno i elegantno, ipak to rade svaki dan. Da mi trnci zaplešu oko vrata i u trbuhu. Podsjete me što me na ono što volim. Podsjete me na ono što želim postati. Pokušavam shvatiti svoju nebitnost na ovoj kugli Zemaljskoj, ovoj kugli kaosa i tragedija, ratova i ljubavnih vrtloga, koja će se, shvatila sam, vrtjeti bila ja sretna ili tužna, napravila nešto od života ili ga provela u krevetu. P onda, što izabrati? Svejedno joj je. Reklo bi se u narodu, boli je kurac – ima svoj đir. Što kad bih imala moć ostvariti sve što poželim bez ikakve muke ili padova? Što kad bih imala moć, svojim sitnim ručicama mijenjati svijet? Zagrliti tu kuglu kaosa i reći joj da nije tako sjebana kako joj se čini. Bi li se veselije vrtjela? Bi li mi i dalje stajali na mjestu? Možda da prvo svojim ručicama promijenim sebe. Oh, kakav klišej. Ili ne? ..

Vremena nemam, a vrijeme mi treba – rečenica je tjedna koju sam čula od napaćene poznanice iz moje srednje škole. Mislim da je njoj svaka vlastita vlas kose teška. Kad kažem napaćena, stvarno to mislim. U punom značenju te riječi. Dok pomakne tu jednu dlaku što joj konstantno ulazi u usta, već je 3 puta ispričala kako je njoj zapravo teško radi te neposlušne kose i dlaka koje ne slušaju. Jesus. To su jedni od onih ljudi koji ne znaju ni za Dobar dan ni Kako si? Već imaju svoj set jadikovki koje ti izmeljaju makar te sreli na sekundu u hodniku ili sjedili s tobom na kavi. Tad sam prvi put osjetila kako mi netko zapravo može krasti energiju. Ono, daj odjebi, to je moja energija i baš mi je dobra. Ne budi šupak i pusti je na miru, i njoj je lijepo kod mene. Ali ne. To se ne da, to grabi, to vuče, to sisa, nemilosrdno i bez prestanka. A ja se borim. Kolutam očima i uzdišem. Stalno. Hah, ljudi.. Hah, čovjek.. Koji klišej! Ili ne?

Ponekad, kao danas, samo stanem i promatram kako sve prolazi. Ne staje čak ni na crvena svijetla semafora, ne obazirući se na moguće kazne i kaznene bodove, samo juri bezglavo. U nepoznato, i što je najgore – u nepovrat. Ponekad me to plaši, da nešto odlazi od mene, a ne mogu ga uhvatiti. Da mi nešto prolazi, a nisam to maksimalno iscrpila. Ponekad me još više plaši ono što dolazi, jer ovo što mi izmiče mi je bar poznato. S tim sam bar već baratala koliko toliko. Što je s onim otkucajima kazaljki koje ću prvi put čuti? Što je sa zvukom nečijeg smijeha koji će me iznenaditi? Što je sa riječima koje će me rasplakati? Zbog kojih ću se sklupčati na pod kupaonice i u tišini jecati. Nadati se da me nitko ne čuje, a potajno htjeti da me svi slušaju i da ih grize savjest zbog mojeg mokrog lica. Što je s danima u kojima odustanem od svih svojih snova? S danima, poput današnjeg, u kojima ću samo stajati i promatrati, a sve ostalo će se kretati? Tko mi to vuče snove zajedno s energijom koju tako teško stvaram? Nije to samo naporna ženska s kave. Nisu to ratovi, tragedije, katastrofe i to što Zemlju nije briga hoću ja ustati iz kreveta ili ne.

Tko je taj nemilosrdni gad? Recite mi. Obračunat ćemo se odmah i sada.

Ali tu i jest problem. Ne mogu se obračunati sama sa sobom.

Oh, kakav klišej. Ili ne? Ljudi.. hah.

Čovjek, hah.

 

Let me know što mislite. 🙂