MELANKOLIJA

00:11. Mjesec je danas polako ali samouvjereno istjerao sunce ispod mora, na što mu je sunce, kao pravo feminizmom nahuškano biće, da bi sačuvalo svoj ponos, odgovorilo najljepšim mogućim zalaskom i obojilo nebo u boje koje mjesec nikad neće moći. Spektrom boja koje nema ni najpoznatiji ni najbogatiji slikar i umjetnik. Bojama toliko jakim i neobjašnjivim da je čitavo nebo izgledalo kao da se smije, i da je sretno.

Volim kako se mjesec zatim inati pa prospe milijune malenih blještavila zvanih zvijezde po usamljenom plavetnilu, i učini noć lijepom. Da se bolje izrazim, učini tamu lijepom. A tama i noć usamljenima nisu jednak pojam. Što je bitno. Jer kad usamljena osoba vidi da i tama može biti lijepa, ipak malo drugačije gleda na svoju turobnost i potištenost. Zar ne?

Sjećaš li se kako je sve počelo? Kako smo zapravo bili mali, a mislili da smo veliki i zreli. Kako smo radili milijun pogrešaka, a mislili da činimo super stvari. Kako smo izlazili vani u starim vansicama i smijali se onima što se muče u štiklama, i pitali se zbog čega. Kako bismo ciljano otišli ležati na travi da bismo vidjeli Suze Svetog Lovre odnosno zvijezde padalice, i zaželjeli neku nama tad veliku želju, koju nikome nismo htjeli reći jer se onda ne bi ostvarila.

Sjećaš li se kako je sve počelo? Kako smo se na početku prezirali uz riječi “Isuse, samo da se više nikad ne sretnemo”, a zamrznuli se na mjestu kad bi se sreli na autobusnoj stanici. Pravili se da se ne vidimo, a vidjeli smo se više nego što nas je itko drugi mogao vidjeti. I osjetiti. Kako smo se zavaravali da je to samo zajebancija, a dotakli se više nego što smo htjeli. Dotakli se bez dodira. Vidjeli se bez da se vidimo. Osjetili se bez da smo si blizu. Smijali se iako ništa nije bilo smiješno, i plakali bez da bi nas itko rastužio. Jer nikad nismo bili tužni. Nismo imali razloga. Zašto i bismo? Kad smo imali. Mi smo imali i još uvijek imamo.

Sjećaš li se kako je sve počelo? Kako sam se sramila doći ti bez šminke, a izašla bi vani u pidžami na slona i starkama, samo da te vidim, i tvrdila da mi to ništa ne znači. Kako smo se znali satima boriti palčevima, dok više ne bih mogla disati od smijeha. Kako nisam nikad htjela doći podignute kose, a dopuštala ti da mi radiš frizure. Kako si mrzio moje ljubičaste žvake, a sad su jedine koje kupuješ. Kako smo se mrzili živcirati, a sad se volimo i mrziti.

Nema smisla, jel da? Znam.

Možda melankolija i nije tako loša. Kao ni noć, odnosno tama. Da nije sukoba između mjeseca i sunca, ne bismo znali što je beskonačnost i ljepota, niti cijeniti istu. Da nije prošlosti, bismo li znali cijeniti sadašnjost? Pripremati se za budućnost? Da nije usranih dana, bismo li se znali veseliti kad nisu usrani? Sve puzzle koje smo mogli dobiti su nam na pladnju. Na nama je kako ćemo ih posložiti. Tako da sve ima smisla, da je slika potpuna. Ili ćemo komplicirati sve dok nam se jedna ne pogubi, i onda ćeš svaki put kad vidiš svoju sliku vidjeti samo “onu puzzlu koja fali”. Razmisli, sam krojiš svoju sreću, i sam slažeš puzzle. Sretno:)

13 comments

  1. hermesgabriel · 22 kolovoza, 2017

    Buena suerte.

    Liked by 1 person

  2. nildamacedopaulino · 25 kolovoza, 2017

    Nice BLOG!!! Kisses ❤ ❤ ❤

    Liked by 1 person

  3. Suton · 27 kolovoza, 2017

    Kad god pomislim da je svijet u totalnoj komi, pročitam ovako nešto i opet mi se probudi nada da smisla ipak ima.
    Strašno volim kad netko piše ravno iz srca. Pogotovo kad ima ovako čisto srce poput tebe. 🙂

    Liked by 2 people

    • fifthavenueblog · 27 kolovoza, 2017

      Boze.. Ne mogu Vam opisati koliko mi znači ovaj komentar. Dirnuta sam. Hvala najljepša i drago mi je da tako mislite🙂

      Sviđa mi se

      • Suton · 27 kolovoza, 2017

        Na netu je uvriježeni običaj da svi svima govore ti. 🙂 A komentar, ma ništa posebno. Hvala tebi što budiš nadu u neki bolji svijet čak i nama isprženima uspomenama. 🙂

        Liked by 1 person

      • fifthavenueblog · 27 kolovoza, 2017

        ❤️

        Liked by 1 person

  4. Anči · 15 listopada, 2017

    Ne znam kako mi je ovo uspjelo promaknuti. Jednostavno uživam u tvojim objavama, a neke postove sam pročitala mali milijun puta. 😘

    Liked by 1 person

  5. Pingback: MYSTERY BLOGGER AWARD #2 | 1136 Fifth Avenue
  6. Daisy · 12 veljače, 2018

    Toplo nežno i puno nade a možda je baš sve prošlo. Ovako kako ti pišeš, daješ mu život i neku posebnu snagu da nikad ne prodje!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s