MRZIM

Mrzim odluke. Velike, male, srednje, teške, lake. Mrzim ih. Mrzim izbore. Za početak, ne mogu izabrati koju ću palačinku ako ih je više od 15 u ponudi (šalim se, uvijek izaberem onu s kulenom), a o sladoledu da ne govorim. Kako da onda odaberem što i tko želim biti? Kako će me društvo etiketirati i svrstati (vjerojatno u nezaposlene) i čime se želim baviti? Mrzim vladu. Mrzim čitavi sabor. Mrzim što ima bezbroj zapostavljenih, siromašnih, unesrećenih, dok se njima guzica grije u najnovijem automobilu. Mrzim što se moja mama mora ustajati svako jutro da zaradi svoju plaću, a oni se ne udostoje ni doći na posao, bez obzira što moraju napraviti 30 koraka sveukupno taj dan, jer ih njihov osobni vozač prevozi gdje im se sprdne.

Mrzim gušenje naše kreativnosti i stavljanje iste u okvire ispita i ispitivanja, glupih i nebitnih predmeta koji, ne samo srednjoškolcima, već i svim studentima, zatrpavaju glavu tako da ne znaju platiti račune u pošti, ali znaju logaritmirati sunčevu zraku koja pada točno na list koji stoji pod određenim kutom i okrenut je zemlji.

Mrzim što nas s 15 godina tjeraju da imamo viziju što želimo postati, što želimo studirati i što ćemo na kraju krajeva, upisati (koju srednju školu), dok su nama misli na igralištima, u očima dečka koji nam se sviđa, u loptama i igri…

Mrzim što ne slušaju. Još više mrzim što ne čuju.

Mrzim što smo prepušteni sami sebi, a za njih brine i opskrbljava ih cijela nacija. Mrzim što ih mrzim, a nemam ih razloga voljeti. Mrzim što se pitam ima li obrazovanje i fakultet uopće smisla, kad ću raditi (ako budem radila) samo da dajem njima, a oni ne rade apsolutno ništa. Mrzim što sumnjam u svoje snove radi straha. Mrzim što ne vjerujem u sebe radi određenih stvari, a trebala bi.

Mrzim, a zapravo volim svoje snove.

P.S., naslov sam prvo stavila “kategorizacija žena prema načinu šopingiranja”, a počela pisati o ovome.. Interesantno.