NEMAM NASLOV, OK?

Već dobrih 15 minuta pokušavam prenijeti svoje misli na ovaj post. Ne uspijeva mi to prikazati na ljudima razumljiv način, pa sam odustala od pjesničkih sranja i odlučila vam to iznijeti na način koji najbolje poznajem – iskren. Bez umjetničkih gluposti i metafora koje ni sama ne razumijem, a jasne su mi? Vidite o čemu govorim. Misli su mi nešto poput slušalica kad ih izvučete iz dna torbe – ne možete ih otpetljati, skupa s njima dobijete omot žvakaćih guma i snop kose koja vjerojatno nije vaša. Odustanete pa samo ugurate dva otvora u uho i ostavite sve “privjeske” da vise, jer želite uživati u glazbi pošto ne volite produkte socijaliziranja, konverzacije, razgovora, kontakta – ne volite ljude. Tako i ja želim svoje misli dijeliti s vama, samo je pitanje u kakvom obliku će one do vas doći? Možda jednom dobijete samo točku umjesto riječi u postu, a možda nekad ne dobijete točku ali dobijete cijeli post. Razumijete?

Pošto sam izuzetno velik ovisnik o glazbi, danas me određena pjesma (koju neću spomenuti jer se izrazito sramim) vratila u “djetinjstvo” ako se to može tako nazvati, jer čula sam da sam možda još uvijek dijete, pošto smo mi predfakultetlije definirani kako kome paše. Znate ono, kad određenom političaru očajnički treba svaki glas, onda nas guraju na glasanje jer smo navodno dovoljno zreli i obrazovani da zaokružimo jedno ime na papiru – tad spadamo u grupu odraslih. A u slučaju da želimo izraziti svoj stav, mišljenje, u velikoj većini slučajeva otpor prema nečemu u ovoj državi, školi, poslu, nebitno, jer smo (tako su nam rekli pred izbore) mladi, snažni, samostalni, visoko obrazovani – onda se ogluše, ne čuju, ignoriraju jer smo mi još nedefinirani, balavi, da ne kažem razmaženi i neodgojeni. Al isto tako, takvi opisani, moramo odlučiti što ćemo raditi u životu. Nda… Izvoli keks.

Uglavnom, gdje sam stala? Ja se ispričavam, ali jedna stvar očigledno samo vodi drugoj. Da ne kažem frustracija.. Naime, ta pjesma me šutnula nogom u stražnjicu (kako nema smisla kad se guzica zamijeni “pristojnim” izrazom) u zagrljaj vremenima kad mi je mozak bio u drugačijoj dimenziji. Znate kojoj? Dimenziji sreće. Al ne one povremene, kad ti blagajnica kaže da je u redu što nemaš 10 lipa, da će ti oprostiti ovaj put (bez obzira što one NIKAD nemaju SITNOG) nego one bezuvjetne. Kad si se budio rano ujutro jer ti je u 6 počinjao blok crtića na TV-u. Kad si iz kreveta mogao namirisati da baka jutros peće svoj kruh, i trčao u pidžami da ti otkine kraj. Kad bi te mama ujutro došla ušuškati i poljubiti prije posla.

Sjećaš li se kako su nas morali tjerati natrag u kuću, jer bismo se inače smrznuli vani na igralištu? Sjećaš li se kako smo bili ljuti što su nam ruke zaleđene jer nismo mogli lijepo šutirati na koš? Sjećaš li se kad su nam roditelji brojali modrice na nogama, stavljali flastere na krvave ruke od zabijanja čavla za našu novu kućicu? Sjećaš li se kako smo mami krali vrećice za smeće, da nam kućica ne promoči (bome naše nisu prokišnjavale, dobar savjet za današnje arhitekte i građevinare molim lijepo)? Sjećaš li se kako smo sretni bili?

A što smo tad imali? Nismo imali ništa. Danas imamo sve, a nemamo ništa. Što je puno gore čini mi se. Zašto? Kad se zakompliciralo? Kad se promijenila dimenzija? Kad mi je prestao biti dovoljan bakin kruh da me usreći? Ili mamin poljubac? Kad ste se zadnji put od srca nasmijali ili rasplakali od sreće? Bez da ste sekundu nakon toga promislili na probleme koji vas čekaju? Kad ste zadnji put uživali s vašim najdražima a da niste mislima bili negdje drugdje? U šefovim papirima, prezentaciji ili ispitu koji te čeka u ponedjeljak? Nemoj. Kad prođe ponedjeljak, prezentacije ni papira više neće biti, ali nećeš imati ni uspomene na lijepe trenutke. A mogla/mogao si 🙂

15 comments

  1. Moje ćoše · 11 studenoga, 2017

    Nema više ni osmeha, već grč na licu. Mnogo smo se otuđili jedni od drugih. Zaboravili smo šta znači lepa reč, pažnja. Sve neka frka i trka. U moje vreme bilo je sasvim drugačije. Oskudni, bosi, siromašni a opet nekako srećni… Zvuči malo čudno, ali je tako. Onaj ko je imao malo, nije se osećao manje vrednim. Onaj, što je imao više, nije to zloupotrebljavao.

    Liked by 1 person

  2. fifthavenueblog · 11 studenoga, 2017

    Voljela bih da je i sad tako🙂

    Sviđa mi se

  3. belabojica · 11 studenoga, 2017

    Ne moraš se odricati ili stideti stvari koje te podsećaju na detinjstvo. Možeš da odrasteš i da još uvek imaš delić toga u sebi ili oko sebe. I ja sam se ponekad stideo nekih stvari koje mi nekako… nedostaju, ma koliko glupave bile. Vrednost tih stvari nije, da kažemo, kulturna, nego u tome što su to okidači sećanja na neko bezbrižnije vreme. Pesme, mirisi, hobiji, igre… Iako je to vreme, u stvari, bilo daleko od bezbrižnog, to tada nismo razumeli. Iz naše perspektive deteta je uglavnom bilo. Zato neznanje ume da bude i blagoslov. Ne znači da ako odrasteš, moraš da prestaneš da voliš stvari koje si volela kao dete. To si sve ti.
    Bilo kako bilo, ne stidi se te pesme ili bilo čega drugog (ukoliko nije bilo nastrano 😛 ). Ja se pre neki dan setio da potražim neku trash pesmu “Ustaj sine zora je” 😀 . Muzika koju sam slušao i koju slušam je uvek bila od takvih pesama, ali me ova asocira na to što si pričala, na detinjstvo. Malo me nasmeje i malo me i rastuži.
    I da odgovorim na tvoja pitanja: Da, sećam se. Šta je čovek ako ne skup sećanja?

    Liked by 1 person

  4. Retka Zverka · 12 studenoga, 2017

    Interesuje me, zašto su “pesnička sranja” i zašto su “umetničke gluposti”? 🙂 A, ni ono pre, a ni ovo sada nije ni savršeno ni potpuno. Mislim da smo najčešće samo sentimentalni prema vremenu prošlom. Naročito prema detinjstvu, gde su drugi brinuli (ili nisu) o nama, a kako odrastamo ta briga je naša obaveza prema nama samima. Mislim da odrastanje ili odraslost ne podrazumeva da i dalje ne gajimo i ne volimo dete u sebi…

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 12 studenoga, 2017

      Hmm, iskreno ne znam, nije mi bila namjera nikoga uvrijediti, al smatram da pjesnici i umjetnici nekad previše kompliciraju, neke se stvari mogu reći na puno jednostavniji, iskreniji i možda ljepši način. Hvala na divnom komentaru, slažem se sa svime🙂

      Liked by 2 people

      • Retka Zverka · 12 studenoga, 2017

        Ono što ja mislim je da je pesništvo najdublje susretanje sa svojim bićem. Isto tako mislim i za brojne druge umetničke iskaze. Prema tome, autenitično. Pozdrav! 🙂

        Liked by 1 person

      • fifthavenueblog · 12 studenoga, 2017

        Lijep pozdrav😊

        Liked by 1 person

      • Suton · 14 studenoga, 2017

        Nije stvar u kompliciranju, nego u tome što se svako govno naziva umjetnošću i svaka dva rimujuća retka budu nazvana pjesmom. Eto ti na blogovima, davež do kosti. O, dok ptice letu – u kiselom svijetu – ko sarma u zelju – a ja bi u sreći i veselju – mahala oblacima što plove, plove, plove – sorrry mačka me zove – nisam joj dala viskas. Polupismenost da sve boli, glupost još teža. A da bude gore, na to se nalijepi čopor neandertalaca koji svršavaju od divljenja, sve u nadi da će nešto poševit, da prostiš. I nu ti poezije, knjige se izdaju, šlapica mi presvetih, popjenim kad vidim. Mda. Btw, savjet: drugi dan nakon objave, pročitaj si tekst polako. Pronađeš tipfelere koji su ti promakli pri pisanju. I da, opet se ispričavaš. Šta te boli ona stvar koju nemaš, jel’ se tko uvrijedio? Ako jest, sam zna zašto i neka mu. Imaš stav, stojiš iza njega, nemaš se što kome micati ako se kome taj stav ne sviđa. Right? Right.

        Liked by 1 person

      • fifthavenueblog · 14 studenoga, 2017

        Pročitao mi misli. Potpisujem svaku rečenicu i hvala😊

        Sviđa mi se

  5. LaBiLnA · 16 studenoga, 2017

    Ovim postom si i mene vratila u moje detinjstvo. Eeeeee kada je to bilooo… Hvala ti 🙂

    Liked by 1 person

  6. dolistyle · 26 siječnja, 2018

    Divno si opisala neka lepša vremena, neka srećnija detinjstva. Tada je sve bilo lako, a nama se činilo da je teško. Eh… da su mi ta vremena…

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s