SIMFONIJA SREĆE

Zašto plešeš na tuđu muziku, kad možeš skladati svoju vlastitu. Svoju najljepšu simfoniju, koja neće biti ravna Mozartovoj, Haydnovoj niti Beethovenovoj. Koju nitko drugi neće moći uglazbiti niti riječima ispričati. Zašto svirati po tuđim notama, kad je toliko nota koje možeš učiniti svojima? Zar nije lijepo? Imati toliki beskraj izbora i šansi, mogućnosti i novih uzastopnih početaka. Nije li lijepo svaki ponedjeljak krenuti na dijetu i po upisnicu za teretanu? Nije li lijepo imati moć planiranja, a radost ishoda sudbinske predstave? Biti glavni protagonist predstave zvane život. Ponekad možda i tragični junak vrijedan spomena i časti, izrešetan nepravdom i tragedijama donešenim križevima koje smo dužni tijekom cijelog života nositi na leđima. Ponekad možda i mrzitelj cijeloga svijeta, izopačene “civilizacije” i uokvirenostima zvanim politika i zakoni. Ponekad velik, a ponekad tako malen i željan ljubavi i pažnje. Nije li lijepo? Biti u mogućnosti birati. Birati između biti sretan i tužan, onda kad možeš. Kad ne možeš, birati između biti hrabri borac, junak, ili slabić kukavica.

Iza svega što te plaši, stoji ono što želiš postati. Što ti je na putu? To što “nemaš sreće” u životu ili mali dosadni tintilinić u tvojoj glavi koji ti govori da ne možeš. Možeš, samo se usudi probati i pleši na svoju muziku. Pokazuj svoju simfoniju svima koji su je vrijedni čuti. Oni koji nisu ionako će vidjeti samo završnu notu, onu lijepu, neće vidjeti svaku krivu koju si morao ispraviti i mukotrpno natjerati da stoji na mjestu. Zašto se onda zamarati time što drugi misle? Kad ne znaju. Oni najglasniji obično najmanje znaju, ali vrijedni su oni tihi. Oni koji su tiho pratili kako slažeš notu po notu, i bez velikih riječi i motivacijskih govora uspjeli biti više nego što ti je trebalo. Oni će te čekati na kraju zadnje složene note s osmijehom na licu i ponosom na očima. Oni će znati, i radi njih vrijedi boriti se i graditi. Radi njih vrijedi biti i nositi svoj križ, dapače, zagrliti ga. Zagrliti ga jer je tvoj, jer bez njega ne bi imao svoju simfoniju. Jer bez njega ne bi imao osmijeh na kraju skladbe:)

12 comments

  1. Goran Jurković · 18 prosinca, 2017

    Vrlo lijepo napisano, vlastiti put, ma kako bio trnovit, uvijek je najbolji, danas je u biti najgore to što su oni najvrijedniji i najbolji, najtiši, a ja ih osobno volim nazvati malim Velikim ljudima, koji srećom uvijek negdje postoje i uvijek su “previše” (dobri, samozatajni, za mene najbolji, ma što tko o tome mislio)…

    Liked by 2 people

  2. Goran Jurković · 18 prosinca, 2017

    Iskreno, tek sam pokrenuo blog i oduševljen sam koliko ima ljudi koji iz sebe “izbacuju” toliko dobrih stvari, ja pišem pjesme već desetak godina povremeno, pa sam se sjetio da ih mogu, kao i neka svoja promišljanja staviti na blog, zasada me drži, dokad, vidjećemo. Poz…

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 18 prosinca, 2017

      Veselim se čitanju, isplati se sudjelovati u ovoj “zajednici” jer je stvarno divno i ima predivnih ljudi koji vole iste stvari i zbog istih stvari su tu. Sretno i pozz

      Liked by 2 people

  3. Suton · 18 prosinca, 2017

    Jednog ćeš dana iste ove misli napisati ponovno, no deset puta moćnije. Zašto? Jer možeš. Jer imaš to u sebi. Forcu. Neiscrpno pun lonac motiva, ideja i emocija. Jednog dana, znat ćeš sve to ocrtati još bolje.
    A dotad… ovo ti je jedan od najcjelovitijih i najkonzistentnijih zapisa koje sam čitao. Zašto? Jer se po prvi put nisi trudila svidjeti. Ovo si pisala jer si htjela reći, naprosto reći naglas, bez pokušavanja da drugi u tome vide smisao. Upravo zato i ima smisao. Ima dodir, toplinu, ima ono što svi mi, jednako ponekad tako maleni i željni ljubavi i pažnje, možemo uzeti sebi zahvalni što dijeliš s nama.
    Ubija me ovo predbožićno vrijeme, pišem njonjave komentare. 🙄 🙂

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 18 prosinca, 2017

      Tvoji me komentari guraju u takve tekstove. Tekstove za koje me nije briga hoce biti razumljivi ili ne, zato sto ja znam sto sam htjela reci i zbog cega. Zbog tvojih komentara od sitnice vidim pricu, i nekad davno je to sve isto bilo tako al sam se na trenutak pogubila dok me jedan gospodin nije izresetao i rijecima mi zalijepio pljusku😊 veliko hvala. Cak i za njonjave komentare

      Sviđa mi se

      • Suton · 19 prosinca, 2017

        Znam da te guram, ali ne radi se o pisanju. Radi se o o osobnoj hrabrosti da živiš život punim plućima. Pisanje je samo refleksija onog što živiš. Sebično, no priznajem da uživam kad čitam da živiš onako kako treba. 🙂

        Liked by 1 person

      • fifthavenueblog · 19 prosinca, 2017

        ❤️

        Sviđa mi se

  4. Shonery · 20 prosinca, 2017

    Svi mi pratimo neke čudne puteve i svakome se čini da je naš put najtrnovitiji…

    Liked by 1 person

  5. Grainwithoutwisdom · 9 siječnja, 2018

    Krasno napisano, poučno i motivirajuće. Posebno mi se sviđa dio o ljudima koji su važni. Ti važni shvaćaju da ne možemo uvijek biti jaki. Nekad i najjači i najhrabriji završe na koljenima. Važno je samo da ustanu i krenu dalje.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s