TAKE A SMALL STEP, MY FRIEND

boKako se riješiti tog osjećaja? Te ogromne bujice koja se godinama nakupljala u praznini koju si vješto stalno popunjavao izgovorima i utjehama koje si sam smišljao i tebi su bile dovoljno prihvatljive i dovoljno dobre da popune malo tu prazninu, koliko toliko, barem na kratko, samo da ne nastupi bol.

Boli se svi bojimo. A što je uopće strah? To nam nije nitko nikada objasnio kad smo bili mali, ali smo svi nekako oduvijek znali da nam se to ne sviđa. Pa radiš raznorazne stvari i smišljaš raznorazne načine kako ga izbjeći. Nekad se čak i sam sebi diviš kako si ga uspješno zaobišao, ali koliko si se puta sam sebi divio kako si ga uspješno pobijedio?

Što kad prestane biti dovoljno stalno izbjegavanje strahova? Što kad ne možeš pronaći više izgovora i utjeha da popuniš prazninu, i vidiš kako se bliži. Vidiš kako bujica dolazi, nakuplja se, postaje velika i snažna, toliko da je više ni s čim ne možeš zamijeniti. Vidiš da si i sam sebi postao neuvjerljiv. Vidiš da više nisi toliko jak koliko si mislio. Vidiš kako te to sve lagano guši. Prvo je to peckanje grla, kasnije malena upalica na koju ne obraćaš toliko pažnju. Zatim se pretvori u malo veći upalu, i boli, boli, boli, sve dok više ne možeš progutati.

Što onda? Što kad se nahrupi toliko da mora izići van? Bilo suzama. Bilo riječima. Bilo verbalno, neverbalno, gestikularno, kukavički? Ovo zadnje ti se najviše svidjelo, ha? Ovo zadnje ćeš odabrati jer si naviknut tako. Naviknut si to izbjegavati, naviknut si ići linijom manjeg otpora. Naviknut si svoje emocije hraniti lažima i lažnim uvjerenjima, utjehama koje navodno nitko ne bi moga razumjeti. Utjehama koje zapravo nisu utjehe. Pogodi što su? Laž.

Ali zašto nam je laž toliko omiljena u društvu? Često ne znamo da je prisutna, pa kasnije kad posustane u svojim namjerama i biva otkrivena, za osvetu ti uz svoje teške riječi i dijela još nanese i bol. I opet, isto tako, nitko nam nije nikada objasnio što je to bol. Ali smo svi nekako oduvijek znali da nam se to ne sviđa. I isto tako, našli milijun i jedan način kako da ga izbjegnemo (prvo sam napisala odjebemo, pa si izaberi dražu verziju, ja znam koja je moja).

Ali zašto boli? Zašto je nekad tako prokleto teško? Neizdrživo i ponekad nemoguće. Ni to nam nitko nije nikada objasnio, ali smo svi nekako oduvijek znali postati svemogući u takvim trenucima. I nositi svoju bujicu. Ili se suočiti s njom. Što biraš?

Kako znati koju stranu izabrati? Koju točno okrenuti, i zašto baš nju a ne ovu drugu? Kako znati da jesi, kad ti sve evidentno govori da možda nisi. Kako znati da si ti, baš ti, a ne netko drugi? Kako znati da si snažniji? Kad je sve što te okružuje jače od tebe. Ili samo tako misliš? …

11 comments

  1. Suton · 13 siječnja, 2018

    Opet ću biti jedini koji neće napisati super zadivljeni komentar i oprosti mi na tome. Ja samo vjerujem da ti možeš bolje i baš me veseli kad to i pokažeš. A ovdje, opet si se jako trudila… ali nisi bila prirodna. Ne velim da je loše, samo, to nije po mom guštu. 🙂
    A što se sadržaja tiče… fali mi poanta. Strah od straha, ok, odlično, da, to je uništilo više života nego svi ratovi zajedno. Ali, gdje si u svemu tome ti? Puuuno pasiva, nigdje prvog lica. Ili trećeg. Fališ mi u tekstu. 🙂

    I da, kad nešto treba odjebati, onda to treba odjebati. 😀

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 13 siječnja, 2018

      Hvala ti na komentaru, bez obzira što nisi zadivljen ili što ti nije super, nemam ti što oprostiti, to je samo tvoje mišljenje i ja ga cijenim.
      Ali onda moram dodati kako znam zašto je ovaj post i zbog čega je napisan i tu sam ja u njemu puno više nego što čitatelji mogu vidjeti, usudila bi se reći i svi moji prijatelji, nisam bila prirodna, ok to možda, al još se borim s tim kako neke stvari prikazati da budu prirodne ako ni meni samoj nisu.. poantu isto tako znam ja, kao što sam rekla prije. Obično volim da postovi drugima imaju svrhu, ali sam ovaj put odlučila biti sebična i napisati nešto samo za sebe. Pa ko voli nek izvoli😜
      I slažem se s ovim odjebavanjem

      Liked by 1 person

  2. Suton · 13 siječnja, 2018

    Aj konačno da braniš svoj tekst. 🙂 Što se prirodnog tiče, o tome se i radi. Osjeti se kad oblikuješ, a osjeti se i kad sve teče samo. I ne mislim sad tu na formu. Ful podržavam sebičnost kao motiv – ali onda budi sebična. Nemoj povlačiti ručnu kočnicu nego juri 300 na sat. Ovdje si stalno kočila. Imaš energije za pokrenuti planine, a ti šutneš kamenčić i pritom paziš da nekog ne pogodiš. 🙂
    Prespavaj, pročitaj sutra. Pa preksutra. Lakše ćeš skontati o čemu ja to.
    No i dalje stoji ono što sam napisao još kad sam ti vidio prvi tekst. Tvoj način razmišljanja, stavovi… čista desetka!

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 13 siječnja, 2018

      Suprotstavila sam ti se napokon😊 Ali u pravu si opet, kočila sam a ne znam zašto. Vjerojatno mi se ovaj post za par dana neće sviđati, kao što bude skoro sa svima, al sve što si rekao stoji, stvarno. I hvala ti još jednom. Stalno imam milijun stvari koje želim napisati, uklopiti u nekakav tekst, al toga je toliko da je izazov napraviti smislenu cjelinu.

      Liked by 1 person

  3. Suton · 13 siječnja, 2018

    Znam. Mislim da svatko tko je ikad išta pokušao napisati iole smisleno, ima istu muku. 🙂 Ja jednostavno pustim pa kud išlo da išlo, na kraju samo zaokružim u cjelinu (najčešće ni blizu onoj koju sam htio u početku) i odaberem naslov. Ti ćeš naći neki svoj način. A o sviđanju, trebaš se čitati godinu kasnije. Onda tek vidiš jel’ dobro. I uostalom, po svojim vlastitim kriterijima, napisao sam tek možda dvadesetak zaista dobrih zapisa, a napisao sam ih na tisuće. Dakle, u prosjeku sam koma. 😀
    Naprosto, piši. Čovjek sam sebe oblikuje kroz pisanje. Sazrijeva. Proces koji traje čitav život, a usput je zabavno. 🙂
    A jednog dana, kad budeš književni celebrity, svima ću se hvaliti time što sam ti pisao loše komentare. 😀

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 13 siječnja, 2018

      Nećeš se trebati hvaliti time što si mi pisao loše komentare, jer ćeš vrlo vjerojatno biti spomenut kroz sarkastični komentar😜 Lijepo od tebe za ovaj “kad postaneš”.. I sumnjam da su tu samo 20-ak dobrih radova, ja bi ih pronašla puno puno puno više, i u to sam sigurnija nego u svoje škrabotine.

      Sviđa mi se

  4. Suton · 13 siječnja, 2018

    Nah, imaš preblage kriterije. 🙂
    A ti imaš i energiju i lijepu srž. Kako ćeš to kanalizirati – pišući, svirajući, slikajući – nije bitno. Bitno je da to pustiš van. Radi sebe. A i na uživanje pučanstva koje će to pratiti. Samo se trebaš opustiti. 🙂

    Dosta zachatavanja tvog blogača. Oprosti. 🙂

    Liked by 1 person

  5. contoveros · 13 siječnja, 2018

    I try to meditate whenever I start to feel like crap. The fear is usually something that exists only in the future and the anxiety the unknown can bring. Bu meditating, trying to void myself of most thoughts, I halt the fear and focus on the relaxation that this type of practice offers me.

    I plan to do it the very next time anxiety stats to well up.

    Liked by 1 person

  6. dolistyle · 22 siječnja, 2018

    Odličan tekst 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s