UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

pal

 

Već mi lagano postaje naporno slušanje valova i prženje sunca, jer tih 40 uopće nisu ugodni stupnjevi. Zašto sam ikad rekla i pomislila da jesu? Okej, 40 vas je, ja sam jedna, pusti me na miru i odjebi pržit na drugu polutku malo, može? Hvala. Patim od poremećaja koji još nije otkriven i nema ime.

Mogla bih ga moja malenkost patentirati i obogatiti se na činjenici da mi smetaju uzastopni isti zvukovi, radnje, pokreti. Ljudi koji ne znaju jesti i smatraju da svi koji jedu pored njih, ne trebaju imati pravo izbora i moraju slušati njihovo žvakanje. Ne mislite li da je to MALO egoistično? Da, ti voliš tako jesti, ali ako 70% ljudske populacije zna i može jesti zatvorenih ustiju, barem dok su u društvu, mislim al samo mislim (otkud bi ja znala) da možeš, jebeno, i ti. Ali, na stranu to. Pročitala sam još jednu u nizu knjiga ovo ljeto, i sad na red dolazi meni najteže pitanje od svih velikih pitanja koja sam imala. “Što sa svojim životom nakon što pročitaš knjigu?” Sigurna sam da ima još ljudi koji su sposobni toliko se vezati za hrpu slova koji ti na neki čudan i neobjašnjiv način ulaze u misli, glavu, kroje ti maštu bez tvog dopuštenja, igraju se tvojim moždanim vijugama poput kakvog lutkara koji misli da može konce povlačiti kako želi u tom trenu, i nakon svakog pokreta koji je učinjen tvojim vijugama, stvorena ti je nova emocija, novi osjećaj. Novi pogled i način shvaćanja. Natjeraju me da na trenutak pomislim da zbilja mogu sve što zamislim. I držim se za taj osjećaj i te trenutke koje mi pruža kao da mi život ovisi o tome. Kao da visim iznad gorućeg kotla zla, dosade, monotonija, rutina. Koji svakih nekoliko trenutaka biva začinjen s malo predrasuda, mržnje i kolotečina gluposti i ograničenosti vlastitog sebe. Svako toliko, izgubim snagu i popusti mi prst, pa opet prst, i nađem se na samom rubu upadanja, ali se svaki put nekako uspijem izdignuti, biti bolja od toga. Jer ja nisam to. Ja nisam stvorena za monotone dane. Izoblićene dosadom, istim rutinama, isprepletene toksičnim ljudima koji ne znaju što žele od samih sebe a kamoli od ove komedije zvane život. Nisam, i ne želim biti.

A tko sam to ja? Što je to “ja” uopće? Kako uopće biti netko, ili nešto, u svijetu gdje su svi više manje nitko, ili misle da su suprotno?

Osvrćem se oko sebe i automatski to proglasim lošom idejom. Prednost nošenja sunčanih naočala jest ta da ljudi ne primijete, ili pak malo slabije, da ih promatrate. How great is THAT? Sve što vidim je upravo onaj opisani kotao. Dijete viče mami da pogleda kakvu pješčanu figuru je napravio i to SAM, a ona, nakon što ga je 700 puta izignorirala, dijete kao dijete, uvijek naporno, i dalje zahtjeva da pogleda, kaže mu da je ostavi na miru, prestane se derati, uzme mobitel i zašuti. Kao prvo, draga majko godine, nepristojno je reći nekome da zašuti!!!!!! Kao prvo! Kao drugo, to je tvoje jebeno dijete. ok, figura mu je bila bezveze, nećemo se lagati, al on je to izgradio svojim malenim ručicama i uložio sav trud, kako bi dobio jedno “bravo, ljubavi”. Jer, složit ćemo se, svi katkad trebamo nekoga da pohvali naš trud. Svi trebamo “bravo, ljubavi” od nekog. Pa bila to i tvoja mačka (ne, ja ne pričam sa životinjama….). Al trebamo. Zašto ti je onda teško to dati malenom stvorenju koji raste upravo radi ljubavi. Prvenstveno, stvorenju kojeg si ti stvorila. I onda se čudimo što ima nasilnika okolo… Ccc.

Kasnije kad sam odlazila s plaže, prošla sam pokraj dječaka i rekla mu da mu je baš super figurica od pijeska. Prvo se zasramio, a onda sam dobila najslađi osmijeh popraćen sjajem u očima i nekakvim ponosom. Je li bilo teško, draga majko godine? Don’t think so. Je li vrijedilo? O itekako.

Dok sam se vraćala kući, sa slušalicama u ušima i 50 kilograma stvari u torbi, stala sam pokraj ceste da izlijem litru vode koju teglim, da mi bude lakše doći do doma. Treba se snaći, jel. Sad je trebao uslijediti neki filmski susret, tipa ja padnem u more a on me u zadnji tren uhvati, iako nije bilo nikoga oko mene. Ili se sagnem podignuti mobitel koji mi je pao po 15. put, a on ga krene podignuti za mene pa nam se dotaknu prsti. Ne. Samo sam pogledala u mobitel i vidjela zahtjev za prijateljstvo. Ipak je ovo 21. stoljeće, a ja sam dijete tehnologije. Mada bih voljela da me neko uhvati tu i tamo kad padam, da se razumijemo, nije mi to baš neka fora aktivnost. Znala sam zašto i zbog čega je došao taj zahtjev, a znala sam, bogami i od koga (pa pisalo je?).

Tipičan teen početak nečega i tipičan teen završetak ovog posta. Ali dovraga, ne i tipična teen priča koja je nakon toga uslijedila. I još uvijek traje 🙂

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

12 comments

  1. Grainwithoutwisdom · 16 siječnja, 2018

    Drago mi je da si nastavila. Čekam PART THREE (3). 🙂

    Liked by 2 people

  2. Suton · 17 siječnja, 2018

    Vidiš kako se ni od čega (bila na plaži, znojila se, pohvalila neko derište, otišla doma) napravi nešto. Iako ovo nešto opet želi postati “ja nesigurna teenagerka koja vapi za pohvalom” iako se svojski boriš da ne ode u tom smjeru. 🙂
    Ali da. Nekad se baš sve poklopi, nekad ne. U svakom slučaju, ovo je pisanje. Sa fuj-fuj zaljubljeno sladunjavim završetkom (ovog dijela barem 😉 ), no ja sam lud za hepiendovima, pa… 😀

    Sviđa mi se

    • fifthavenueblog · 17 siječnja, 2018

      Ne vapim za pohvalom niti pišem da postane “nešto”, ali hvala svejedno🙂

      Liked by 1 person

      • Suton · 17 siječnja, 2018

        Ma ne traženje pohvale namjerno. Nego znaš ono, trebali bi, morali bi, neka supač poanta za svismosidragiidobriihvalimojednidruge i tako to. Držanje prodike kokoši koja zanemaruje dijete i takve stvari. Napišeš – iritantna glupa kokoš – and that’s it. Nema potrebe za objašnjavanjem, shvaćaš što želim reći?

        Ali naravno da želiš da bude nešto i to je ok. Ne nešto za prodat (za slavu/novac/junejmit), nego nešto što je tebi nešto. To je ono kad izdvojiš tekst kao poseban jer je u njemu dio tebe. A ti valjda jesi nešto, ne? 🙂

        Sviđa mi se

      • fifthavenueblog · 17 siječnja, 2018

        Valjda jesam🙃

        Sviđa mi se

  3. Goran Jurković · 21 siječnja, 2018

    Dobro napisano, jednostavno, životno i posebno, samo naprijed.

    Liked by 2 people

  4. Pingback: UNKNOWN TITLE – PART THREE (3) | 1136 Fifth Avenue
  5. Pingback: UNKNOWN TITLE – PART FOUR (4) | 1136 Fifth Avenue
  6. Pingback: UNKNOWN TITLE – PART FIVE (5) | 1136 Fifth Avenue
  7. Pingback: UNKNOWN TITLE – PART SIX (6) | 1136 Fifth Avenue

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s