UNKNOWN TITLE – PART FIVE (5)

mi

Ne vidim ništa. Apsolutno crnilo koje je radi svoje arogancije izgubilo i ono malo predivnih svjetlucavaca zvanih zvijezde. Planeti su postali sunce, a sunce je postalo Zemlja. Svoje je zrake sakrilo za neko bolje vrijeme, neke bolje ljude koji će njegove čari znatno više uzimati k srcu. Osvetoljubljivo je, nastrojeno za uzvraćanje udaraca. Bijesno.

Hodam prema praznini i ne mogu kontrolirati svoje noge. Vode me u nepoznato. Vode me u ništavilo. Vode me kroz tu tamu praznine koja vlada i pokušavam vrištati ali glas ne dopire do mojih ušiju. Jesam li gluha? Ili jednostavno nemam više što čuti. Čemu uopće glas u ničemu? Pokušaj da provjerim jesu li mi uši na mjestu biva bezuspješan. Ne osjećam ruke. Ne osjećam snagu pokreta. Ne osjećam. Ali, može li se uopće osjećati išta u ničemu?

Noge me nose i nose, ne vidim kuda i do kad. Do kad će me trpjeti? Do kad će biti moje uporište? Ali, što će ti uopće uporište u ničemu? Što će ti ništa u svemu…?

Poznati zvuk dopire iz daljine. Što je to? Je li to znak da je gotovo? Ili da nešto tek počinje?

6.23., alarm sam uspješno ugasila nakon 6 pokušaja da pritisnem na točno mjesto. Prokleti pametni telefoni. Čak i u tako bezobrazno rano jutro očekuju da milinetarski precizno odrađujem radnje koje su mi potrebne da se ustanem i napravim nešto, kao. Jer mi ovako nije dovoljno teško, hvala ti na tome! Sanak je bio dramatično težak, a disanje nakon dolaska k sebi potvrdilo je tu težinu udarca.

Izlazak iz kuće u 7 ujutro jednako je teško u jesen kao i u ljeto i zimu. I proljeće. Nema patetičnih pjesničkih slika kako je sve šareno i lijepo i smeđe i crveno i da mi je zbog toga onda lakše prolaziti patnju slomljenog srca radi rastanka s krevetom. Jer nije. I neće nikad bitu, osim ako se nešto promijeni i jutra, pa tako i dani, počnu počinjati (o jebem ti vokabular) u podne. To bi mi bilo najtaman. Da, nisam produktivna. Da, jesam lijena. Ne, nemoj pričati sa mnom ujutro. I ne, neću biti ljubazna prema tebi iako si teta koja mi prodaje sendvič. Radije ću se vratiti u podne, po još jedan, i biti ljubazna onda i to duplo.

Kad sam kod ovoga “nemoj pričati sa mnom ujutro” to ne vrijedi za Karlu, ona to ne shvaća. Karla je biće po svakom segmentu različito od mene. Biće koje je bezobrazno uletjelo u moj život i tamo ostalo bez dopuštenja. Ona dođe i bude sretna ujutro i misli da moram i ja biti. Što bi možda, kao najbolja prijateljica, i trebala. Ali ne u 7 ujutro.

“Vidjela si ga, jelda?” – kaže ona jednako naporno kao i kad me pozdravila – sretno.

Nimalo sretna činjenicom da joj moram odgovarati na nekakva pitanja sad, okrenem očima i izgovorim mrzovoljnije nego što sam mislila da mogu – “Jesam”

Vrlo kratko, vrlo jasno, vrlo dovoljno. Nisam ništa manje mrzovoljna jer sam ugledala njegovo debilno lice na stanici kao i svako jutro. Ali sam manje mrzovoljna radi činjenice da sam danas obukla žarko crvenu majicu s masno otiskanim “F*ck y’all” i što me vidio BAŠ u toj majici, a ne u nekoj drugoj.

Karla već postaje pomalo iznervirana mojim gardom, umorna od brojnih pitanja i samosažaljenja (jer ja nisam u stanju izvršavati dužnost prijateljice i žaliti ju umjesto nje same) pa skuplja sve svoje atome snage da bude “zločesta” koliko joj njezina čista dušica to dozvoljava i ispali ni ne trepnuvši – “Totalno si sjebano neurotična i nastrojena gore od vojnika SAD-a u Iraku dok zna da mu se žena doma jebe s drugim. Prekini s tim oklopom da te nije briga i da ga ne želiš ga gledati. Jer znam da želiš, jer svi želimo, jebote.”

Nekad me njezini monolozi ovakvog tipa pogode, ali u većini slučajeva, kao što je ovaj sad – me nasmiju. Tko tu govori o bilo kakvom oklopu i glumi? Ne želim ga gledati. Ne želim da on gleda mene, jednako tako. Ne želim da one krupne, smeđe oči, veće i ljepše od iti jednih koje sam do sad vidjela posvećuju iti stotinjku pažnje meni. Ne želim se gubiti u njima onako kako znam da mogu. Samo ih pogledam i već sam u drugoj dimenziji. Toliko su ogromne da imam osjećaj da me proždiru, ostavljaju bez zdravog razuma i tjeraju da razmišljam u drugačijem smjeru. Ne volim kad netko ima moć nada mnom, ne on. Ne nitko.

Dan se nastavlja u istom tonalitetu kao i jutro. Kiša koja upilava s padanjem već 2 sata ne ublažuje zamor koji osjećam. Karla baljezga o svojim glupostima, a meni misli odlaze na tisuće strana osim na onu na kojoj bi trebale biti. Lutaju i lutaju, prosipaju boje i tonove. Galerije i simfonije. Nakon par tradicionalnih prepiranja na satu književnosti oko toga da je većina stvari koje čitamo hrpetina sranja – odlazim kući.

Kuća kao utočište od svega ovaj put nije ispunila svoj zadatak. Proganja me i dalje. Izjeda. Vidim ih, a ne želim ih vidjeti. Ne mrzim ih, želim ih mrziti. Do kad? …

 

Let me know što mislite.. Putujem u nepoznatom smjeru s ovim haha 🙂 Hvala

UNKNOWN TITLE – PART FOUR (4)

UNKNOWN TITLE – PART THREE (3)

UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

7 comments

  1. Goran Jurković · 31 siječnja, 2018

    Ponekad srce kaže da i kad mi kažemo ne.

    Liked by 1 person

  2. Suton · 1 veljače, 2018

    Ah, dašak nihilizma. Na trenutke se mogla omirisati praznina… mali crni dio tebe. Počela si kopati, dakle. Odlično. Cinizam – marinac u Iraku – ma, maestralan. 🙂 Klara, vrlo plastična i taman u pravoj mjeri. Alialiali – hrpa tipfelera i pokoji jezično siromašan izraz – pročitati sve za par dana, počistiti gdje treba. To što se tiče tehnike.
    A sadržaj… recimo to ovako: malo je tko od svih nas ikad doživio da netko bude lud za nama kao ti za njim. Zna li on to? 🙂

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 2 veljače, 2018

      Hvala ti, prolazim kroz neku sušu što se inspiracije tiče i nezadovoljna sam sa svime što sklepam pa ni ne objavljujem tako često.
      Tipfeleri su očito dio mene haha, stalno prisutni ali trudit ću se popraviti to
      I da.. itekako on to zna, zapravo, lud je za mnom više nego ja za njim, iako tvrdim da je to malo nemoguce🙂

      Liked by 1 person

  3. Suton · 4 veljače, 2018

    Inspiracija nikad nema sušu. Hrabrost ima. Hrabrost da se piše o stvarima koje se sama sebi ne usudiš reći. Kad god ti dođe feeling – ne znam o čemu bih – izvuci sa samog dna sebe ono što skrivaš i oderi po tome. Nije da moraš, naravno da ne. Ali nevjerovatno je olakšanje kad napišeš, a još veće kad drugi dan vidiš da si time osvojila one koji te čitaju.
    Ljudi obožavaju tuđu iskrenost – jer se većinom sami ne usude biti iskreni; ni prema sebi, ni prema drugima. Mene nikad nitko nije čitao zato što bih bio bezobrazni, arogantni gad – nego zato što sam oduvijek bio iskreni bezobrazni gad. Prema sebi uvijek prije svih… pa me se trpi i kad sam prema drugima. A ti si em iskrena, em dobrica. Normalno da te obožavamo. 🙂

    I… lijepo je voljeti. Ne povlači ručnu, nek ide 500 na sat. Nije važno da li se i kad nekamo stigne, jer pamti se samo – put.

    Liked by 1 person

  4. Pingback: UNKNOWN TITLE – PART SIX (6) | 1136 Fifth Avenue

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s