UNKNOWN TITLE – PART SEVEN (7)

mhm

 

Njegove oči – moj svemir

Oh, kako sladunjavo. Kako filmski i srcedrapajuće. Kako stereotipno i predvidljivo. Toliko opiranja, a traženja i prepuštanja. Toliko ponosa, a premalo. Toliko odbijanja, a ne puštanja. Toliko mržnje, a ljubavi.

Odmakla sam pogled u nadi da će prestati. Da će prestati povlačiti sve konce u koje me upleo ovoga trenutka, da će me prestati promatrati tako nemilosrdno i proždirati životinjski svaki milimetar moga lica. Da će me vratiti na mene staru, kamenu i spremnu na prekid nečega što nije ni započelo niti postojalo.

Dok nisam sama to osjetila na vlastitoj koži, to gorko peckanje i gorenje u vlastitim venama, pomiješano najjačim opijatima koji se ne mogu mjeriti ni sa kakvim drogama , mislila sam da takvo što postoji isključivo u filmovima i knjigama koje sam toliko puta prelistala.

Što kad čitatelj postane pisac? Kad čitatelj mora postati pisac?

Samo što ovo nije bilo slično tome. Niti jedna pročitana knjiga nije me pripremila na ovakvo nešto. Osjetila sam strah u kombinaciji s adrenalinom kojeg prati uzbuđenje. Osjećala sam se izgubljeno. Kao kad ste sami negdje po prvi put. Razgledavate okolo ne biste li pronašli nešto pomoću čega ćete se orijentirati – nekakav znak, simbol, poznatu zgradu, policajca, govornicu, kolodvor. U mom slučaju nije bilo ničega što bi me koordiniralo. Što bi mi pomoglo da se izbavim iz tog svemira nemoći i užitka. A potajno nisam to ni željela. Kad bih uhvatila priliku, besramno bih buljila u njih. Široke, tamne a opet tako umirujuće, kao da mi govore sve što sam ikada htjela i trebala čuti. Pripadaš tu. Tu ti je mjesto. Ona malena suženja u kutku tih dvaju svemira daju im poseban dinamičan ton i kontrast kojemu ne želim odolijevati. Snopovi gustih, tamnih, tako pravilno raspoređenih trepavica, velikih toliko da stvaraju malenu sjenu ispod očiju, pričaju svoju priču i pokazuju kako im je lijepo na njihovim svemirima. Kako ne žele da uđem unutra pa da one prestanu biti jedine. Oh, malene feministice, niste svjesne što vam se sprema. Nisam niti ja. Ali gorim. Gorim u želji da saznam. Da osjetim. Da okusim. Da uđem unutra i više nikad ne moram izaći. Jer ne želim. To je moja zona sigurnosti. Pronašla sam svoje mjesto u svemiru – pronašla sam svemir. Svoje utočište i toplinu.

Vidim da i on radi isto. Traga za nečim što mi se neće nikad usuditi priznati. Vidim to po oštrini njegova pogleda. Kao da je ljut jer već predugo traži. Mršti se, pa se uozbilji. Malo se nasmije pa se naljuti. On traži. Samo ne znam je li i on bio te sreće da to i pronađe, kao što sam ja. Sudeći po tome da me odveo na trkaću stazu, ne bih baš rekla da sam njegov svemir već sam to protumačila kao vidiš kako oni trče, ne bi ni tebi škodilo. Hvala lijepa. Nisam mu to prešutila naravno.

Očekuje se da na prvom “spoju” ljudi razgovaraju o nečemu što bi trebalo ostaviti dobar dojam, pa da se druženje nastavi. Mi smo se svađali i prepirali oko vjere. Da.. Vjere. Jer nije znao da postoji Sv. Kasijan. Od tog mog bijesnog teološkog monologa, Kasijan mu nije postao samo poznati svetac, već i njegov osobni svetac zaštitnik. Zaštitnik od mene.

Samo što se od mene vrlo, vrlo teško obraniti.

Ali, njemu je uspjelo.

 

Za prijašnje nastavke prolistajte dolje, ne stavlja mi se veza. Let me know što mislite. Hvala na čitanju – još uvijek nekako kapa iz mene. 🙂

13 comments

  1. Suton · 11 veljače, 2018

    Aha, mica se prestala motati oko vruće kaše i bacila se pohlepno na zdjelu. 🙂 O pisanju pričam. Ne o… jel’. 😀 Ali da. U stvari, čitavo vrijeme se smucaš naokolo, a ovo je ono o čemu želiš pisati.
    Nu da. Sad mi je jasnije zašto su mi govorili da idem na jetra kad sam pisao zaljubljen. 😀
    Ispuši se. Izurlaj svoju zaljubljenost na sav glas, pa kad to napraviš kako treba, onda ćeš moći i pisati bez da ti publika dobiva šećernu bolest od slatkosti. 😀

    Eh… 🙂

    Liked by 1 person

  2. Suton · 11 veljače, 2018

    M…da. Been there. Jednako očaran i začaran… hmh, sad me klepnulo koja je treća riječ iz te grupe. Razočaran. Makar, ne. Točnije, i da i ne. Da tisuću puta dođem ponovno pred sve svoje životne odluke, donio bih najvjerovatnije sasvim iste. Pa onda, nije baš da je sve bilo razočaravajuće. Nije. Bilo je… i začarano, i očaravajuće.
    Whatever.
    Nisam ja tema. Čenđ d sabdžekt. 🙂

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 12 veljače, 2018

      Hodajuća sjeto…🙂

      I da.. najvjerojatnije*. Ispravila meštra po prvi put i ne sramim se svog trenutnog osjećaja zadovoljstva😀
      Hvala ti na uzastopnom čitanju.

      Liked by 1 person

  3. Suton · 12 veljače, 2018

    Heheheee, vidi je kako cvate. 😀 No moram te razočarati, oboje je ispravno. 🙂 I to ne po novo’rvackim brđanskim pravilima, nego stvarno jest. Makar mi to baš i nije bistro jer riječ potiče iz riječi vjera, vjerovati, pa taj “j” nema ama baš nikakvu jezičnu opravdanost. No kako god. Sviđa mi se kad se čita s pažnjom. 🙂

    Liked by 1 person

  4. Suton · 12 veljače, 2018

    FYI – samo je oblik sa “v” bio ispravan sve do Anićevog rječnika iz 1991. kad se, pod navalom polupismenih novoiskrslih ‘Rvata, počelo pisati sve i svašta (“ne ću” odvojeno, prijedlozi zajedno – “unedjelju”) kako bi se pisani jezik prilagodio na silu i po svaku cijenu brđanskim dijalektima. Čak se i priznaje da je oblik sa “j” preuzet iz ruskog jer po hrvatskoj gramatici, nema nikakve ni najluđe teorije kako bi se v pretvorilo u j – osim po Aniću, dakako, a samo zato da bi se zavuklo u guzice tadašnje nove vlasti i tuđmanovskih korienskih kretenarija. Babić i Anić se otad natječu tko će napisati idiotskiji rječnik, sve do današnjih dana kad se doslovno u hrvatskom priznaju i lajkanje i šeranje. O tempora, o lingua…
    Nu da. Autor ovih slova svoj jezik vrlo dobro poznaje, te ne dozvoljava ikojem jezičnom dupeliscu da mu nameće nova, ni zbog čega izmišljena pravila makar se u ovom polupismenom društvu smatrali i autoritetima; stoga još uvijek “samnom” pišem zajedno (iako je Anić sam sebi višekratno skočio u usta malo gazeći pravilo pisanja po zvučnosti, pa ga malo silujući gdje god), na izbore idem glaSAti, ponekad odem na prijEme, a sa nostalgijom se sjećam glazbenih kaZeta. 🙂
    Ponavljam, jako volim kad ljudi čitaju pažljivo. Radi se samo o tome da pišem onako kako pišem sasvim namjerno, potpuno svjestan što novo’rvacka lingvistika misli o tome. Obzirom da ista ta lingvistika trpa u jezik sva moguća sranja, od nebuloznih prijevoda klase vrtolet i samokres pa sve do nepotrebnih tuđica pritom bezglavo kršeći sva normalna pravila pisanja stranih riječi – ignoriram je. I usput, započeto iz čiste zabave a odavno već pretvoreno u stilski izražaj, igram se pridjevima u naslovima neograničeno zloupotrebljavajući sve jezike koje znam, te nekoliko koije ni ne znam. Eto. 🙂

    Liked by 1 person

  5. Suton · 12 veljače, 2018

    Btw, “koije” je tipfeler. Ups. 😀

    Liked by 1 person

  6. Anči · 19 veljače, 2018

    Željno iščekujem nove nastavke 😊

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s