UNKNOWN TITLE – PART NINE (9)

nem

Nedjelja, prokleta nedjelja.. Tjera me na razmišljanja koja pod svaku cijenu želim izbjeći. Odgoditi. Meštar sam u odgađanju, odugovlačenju, izbjegavanju i pronalaženju izlika i načina da to ne učinim. Dok sam sjedila u dnevnom boravku i prepirala se sa sestrama koja će otići do dućana po jedan limun i vaniliju, sinulo mi je kako sam okružena seratorima. Ne onim seratorima koji govore da nisu spremili ispit pa nekim čudom izvuku 96% NE ZNAJU NI SAMI KAKO, nego onim okorjelim seratorima kojima je sranje preuzelo čitavi mentalitet, način razmišljanja, hod, govor, disanje. Kojima sranje upravlja doslovno svakim postupkom u životu. Tipa, što mi se vrijedi sad ustati i ići na posao kad živim u sjebanoj državi u kojoj nitko moj rad neće cijeniti, niti mi ga pošteno unovčiti. Glupi ZET-ovci i karte od 4 kune, rugaju se sa sirotinjom. Neću je platiti jer, zašto bih se ponižavao i davao 4 kune? Pričekat ću kontrolu i onda njima srati o tome kako neću iznevjeriti svoj ego i cvikat kartu koja mi ne vrijedi čak ni sat vremena, a ja moram samo do dućana jer mi je žena kući bolesna, nema jednu nogu i oko joj visi vezano oko vrata na lančiću kojeg sam joj kupio za 25. godišnjicu braka od povrata poreza kredita kojeg još vraćam.

Nakon što sam se sama sebi nasmijala na ovu prekrasnu sliku koja mi se stvorila u glavi, i nakon što sam potapšala ZET-ovca po ramenu uz tihi izdah koji će razumjeti samo ljudi koji rade s ljudima koji samo seru, još jednom sam se nasmijala na revolucionarnu rečenicu koju svaki dan iznova poželim tetovirati posred čela: “Ajde prestani srati.”

Samo prestani, molim te. Prestani mrziti cijeli svijet jer zapinješ na ženino oko dok je vodiš na WC i jer mrziš kad joj se taj lančić okrene na drugu stranu pa se ne vidi ni oko ni uglancano zlato koje šljašti više nego Bryantova glava kad je okupa znoj. A TI si joj ga kupio uza sve probleme koje imaš. Ovations, please. Standing ovations.

Neću sad palamudit (tu me riječ naučila baba i smatram da je svi trebaju znati, pogotovo ljudi koji samo seru) i pričati o ružičastom svijetu u kojem kad vidiš novčanicu na podu, ostaviš je jer će se možda netko tko ju je izgubio vratiti. Moš’ si misliti, ako je ti nećeš uzeti, ja ću i još ću ti se zahvaliti. Samo govorim da me ne zanima to što ti ne shvaćaš stvari koje ja shvaćam. To da me nije toliko briga hoće netko danas-sutra cijeniti to što ja treniram 6 puta tjedno za prijemni kojeg možda neću proći, ili kad budem na satu tjelesnog palamudila djeci o tome kako se trebaju kretati bar u tim invalidskim kolicima u koje su ih strpali roditelji (jer im je tako bilo lakše kontrolirati gdje su, a i dok zure u kompjuter, lakše im je u njima odvesti ih do stola na ručak) jer će na kraju krajeva riknit i kolica, lako za djecu. To da me nije briga hoću li danas-sutra biti neki faktor u ovoj sjebanoj državi, niti hoće li me netko pošteno isplatiti za ono što radim. Ruku na srce, nepravda boli, neću glumit da mi je svejedno što mi susjeda daje 20 kuna po satu za dadiljanje dvoje napornih klinaca koji me gađaju pecivom iz Bakmaza (btw, Bakmaz, nabavite neka malo mekša peciva, za nas koji ih probavamo čelom) i smiju mi se u lice kad izigravam neki autoritet jer želim u miru gledati kako se teta s velikim sisama botoksira 4. put taj tjedan. Ali nije poanta u tome. Itekako ja volim imati novaca jer mi to omogućuje beskonačni junk food i kino, ali, dragi moj čovjek koji čeka ZET-ovca, nije jebena poanta u tome. I ustvari, nikoga nije briga za tvoju jednonogu jednooku ženu. Ljudi vole gledati svoja posla, i tako sam im zahvala na tome. Pa gledaj onda, jebote, i ti. Ostavi te 4 kune i odjebi do dućana. Lp.

Nda. “Elokventna” nabrijana maratonka protiv primitivnog balkana u koji moja zemlja geografski uopće ne spada al dobro, kad su mi već mogli jučer ponuditi diplomu doktora za 300 maraka, zašto da Hrvatska ne bude balkan. Kad jest.

Gledam vas svih. Sve vas seratore i smijem se, jer sam sretna. Sretna što se radi vas još bolje pronalazim u rasulu svoje glave. Sretna što radi vas znam što ne želim u životu. Sretna jer znam da ću i s jednonogim, jednookim mužem koji mi neće ni od povrata poreza moći kupiti zlatni lanac da nakačim njegovo oko na njega, biti sretna. Jer ću imati tu jednu njegovu ruku, jedno njegovo oko, da me drži i gleda čitavo vrijeme. I da se skupa rugamo tome što nemamo lipe i nemamo 4 kune za tramvaj. Kad nam dođe ZET-ovac reći ćemo da čekamo povrat poreza. Koji nećemo nikad dobiti. Isto kao ni seratori svoju sreću.

 

Ispričavam se na morbidnim slikama koje su se možda radi ovog posta stvorile u vašoj glavi. I hvala što čitate ovo, ako čitate. Jer me lajkaju neke kineske stranice za koje sumnjam da znaju “balkanski”. Let me know što mislite, makar i vi bili morbidni 😉

6 comments

  1. Suton · 5 ožujka, 2018

    Neću te lajkat jer ne lajkam ni sebe kad sam morbidan… a i zbog nekih osobnih razloga mi je cinizam na invalidnost pretežak za progutati. 😦
    Ali razumijem poantu. I to se isto broji.

    Liked by 1 person

  2. Fantasy by Sofia · 6 ožujka, 2018

    Zašto sve priče o invalidima moraju biti morbidne? A seratori seru i bez kolica i sa svim dijelovima tijela na okupu.

    Liked by 1 person

  3. Shonery · 6 ožujka, 2018

    Sviđa mi se ideja za tetovažu, mada je bolje za majicu… 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s