UNKNOWN TITLE – PART TEN (10)

 

tumblr_oo739iaDzM1v31k7mo1_500

Ponekad samo stanem i promatram, uz zvuk omiljenih mi pjesama koje tako entuzijastično guraju svoje melodije do mojih bubnjića, ne bi li potakle moje živčane završetke i po tisućiti put me natjerale da se naježim. Samo stanem i slušam. Stanem i dopuštam im da mi podignu jednu po jednu dlačicu na rukama. Nježno i elegantno, ipak to rade svaki dan. Da mi trnci zaplešu oko vrata i u trbuhu. Podsjete me što me na ono što volim. Podsjete me na ono što želim postati. Pokušavam shvatiti svoju nebitnost na ovoj kugli Zemaljskoj, ovoj kugli kaosa i tragedija, ratova i ljubavnih vrtloga, koja će se, shvatila sam, vrtjeti bila ja sretna ili tužna, napravila nešto od života ili ga provela u krevetu. P onda, što izabrati? Svejedno joj je. Reklo bi se u narodu, boli je kurac – ima svoj đir. Što kad bih imala moć ostvariti sve što poželim bez ikakve muke ili padova? Što kad bih imala moć, svojim sitnim ručicama mijenjati svijet? Zagrliti tu kuglu kaosa i reći joj da nije tako sjebana kako joj se čini. Bi li se veselije vrtjela? Bi li mi i dalje stajali na mjestu? Možda da prvo svojim ručicama promijenim sebe. Oh, kakav klišej. Ili ne? ..

Vremena nemam, a vrijeme mi treba – rečenica je tjedna koju sam čula od napaćene poznanice iz moje srednje škole. Mislim da je njoj svaka vlastita vlas kose teška. Kad kažem napaćena, stvarno to mislim. U punom značenju te riječi. Dok pomakne tu jednu dlaku što joj konstantno ulazi u usta, već je 3 puta ispričala kako je njoj zapravo teško radi te neposlušne kose i dlaka koje ne slušaju. Jesus. To su jedni od onih ljudi koji ne znaju ni za Dobar dan ni Kako si? Već imaju svoj set jadikovki koje ti izmeljaju makar te sreli na sekundu u hodniku ili sjedili s tobom na kavi. Tad sam prvi put osjetila kako mi netko zapravo može krasti energiju. Ono, daj odjebi, to je moja energija i baš mi je dobra. Ne budi šupak i pusti je na miru, i njoj je lijepo kod mene. Ali ne. To se ne da, to grabi, to vuče, to sisa, nemilosrdno i bez prestanka. A ja se borim. Kolutam očima i uzdišem. Stalno. Hah, ljudi.. Hah, čovjek.. Koji klišej! Ili ne?

Ponekad, kao danas, samo stanem i promatram kako sve prolazi. Ne staje čak ni na crvena svijetla semafora, ne obazirući se na moguće kazne i kaznene bodove, samo juri bezglavo. U nepoznato, i što je najgore – u nepovrat. Ponekad me to plaši, da nešto odlazi od mene, a ne mogu ga uhvatiti. Da mi nešto prolazi, a nisam to maksimalno iscrpila. Ponekad me još više plaši ono što dolazi, jer ovo što mi izmiče mi je bar poznato. S tim sam bar već baratala koliko toliko. Što je s onim otkucajima kazaljki koje ću prvi put čuti? Što je sa zvukom nečijeg smijeha koji će me iznenaditi? Što je sa riječima koje će me rasplakati? Zbog kojih ću se sklupčati na pod kupaonice i u tišini jecati. Nadati se da me nitko ne čuje, a potajno htjeti da me svi slušaju i da ih grize savjest zbog mojeg mokrog lica. Što je s danima u kojima odustanem od svih svojih snova? S danima, poput današnjeg, u kojima ću samo stajati i promatrati, a sve ostalo će se kretati? Tko mi to vuče snove zajedno s energijom koju tako teško stvaram? Nije to samo naporna ženska s kave. Nisu to ratovi, tragedije, katastrofe i to što Zemlju nije briga hoću ja ustati iz kreveta ili ne.

Tko je taj nemilosrdni gad? Recite mi. Obračunat ćemo se odmah i sada.

Ali tu i jest problem. Ne mogu se obračunati sama sa sobom.

Oh, kakav klišej. Ili ne? Ljudi.. hah.

Čovjek, hah.

 

Let me know što mislite. 🙂

3 comments

  1. Suton · 18 ožujka, 2018

    Daj prestani s ovim “aj mi recite jel vam se sviđa” jer uništiš tekst. 🙂
    A i… klišej je. Ili ne?

    Komentar koji nije klišej…
    “… unezvjereno se vrteći u pokušaju da uhvati svoj vlastiti rep, onaj mentalni, onaj kojeg si uopće ne želiš uhvatiti ali moraš trčati za njime jer te pokreće, eppur si muove bejbe, važno je da se kreće, da se vrti, da jebeno ne bude klišej! – prestravljena vlastitom (još) neprihvaćenom meteopatijom, mrtvo ozbiljno pokušava prebrojati kapi kiše koju više sluti nego osjeća. I dobro joj je tako, taj osjećaj pogrešnog sada-i-ovdje, to žuljanje neprihvaćanja stvarnosti koju diše, ali ne priznaje – bez toga, bilo bi kao pokušati hodati po vodi. Kaos koji druge vraća na početak, nju je uvijek odveo dalje, baš kao što vodi dalje sve one koji u crnom i bijelom vide boje neke duge koju se ne gleda očima i koja nema dva kraja, nego samo jedan, ili tri, ili pet; još uvijek ne razumije zašto niti bi to doista voljela znati, ali njenim tračnicama drugi vlakovi nisu sposobni proći. Duboko u sebi, zna da nikad ni neće moći ali se nada, uvijek će se nadati, stalno iznova pitajući – stižu li? I ne čekajući odgovor – jer odgovore imaju samo klišeji – grli svoje pogrešno sada-i-ovdje, trebajući sebe kao što nitko drugi na svijetu nije sebe trebao.
    Ili ne?”

    Smiješ obrisati. Nema hard feelings.

    Liked by 1 person

  2. Suton · 18 ožujka, 2018

    Errm… mislim da ti tekstić nema lajk tipku. Ili to moj laptop također ima napadaj meteopatije, vrag bi znao.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s