PATETIČNA BATMANOVA UNUKA

Suludo je pokušati hvatati vlastite misli kada su toliko nemirne i kaotične. Vijugave i neshvatljivo brze. Kada vam glava nalikuje na kipuću vodu koju, ako ne želiš da “pođe prijeko”, moraš pažljivo miješati svako-toliko. Odgađati ostale obaveze i aktivnosti na trenutak, da uspiješ na vrijeme doći i promiješati. Smanjiti plin.. Dok ne bude prekasno. Dok ne ode prijeko. Hvatati korak s maštom i ambicijama nekad mi predstavlja prevelik problem. Ići u koštac sa stvarnošću u kojoj ne želim biti, okružena ljudima kojima ne želim biti okružena pomalo je zagušljivo. S vremena na vrijeme potrebni su mi ljudi koji su moj prozor u tom zagušljivom prostoru. Koji su moj udah kad više nemam kisika, niti snage da ga udahnem. Moj ranjeni korak ka cilju. Onaj zadnji korak kojim probiješ crvenu vrpcu na kraju utrke. Potrebne su mi ruke koje mi podignu noge da napravim stoj jer se bojim. Potrebne su mi one suze koje mi liječe um, dušu, srce i tijelo. Koje padaju na moje obraze težinom koju niti jedna mjerna jedinica ne može izraziti. Težinom koja ostavlja neizbrisiv trag. Ožiljke, nezacjeljive rane i rupe koje se ne zatvore baš nikad. I onda kad pomisliš da su se zatvorile, padne još jedna i ogrebe te po već ogrebanom mjestu. Liječe dušu ali ranjavaju tijelo – ti biraš.

Volim miris kože. Čudno, zar ne? Ali ta koža ima miris. Nije to miris šampona za tuširanje niti dezodoransa. Prvo pomislih da se miris omekšivaća za rublje uvukao u pore na njegovim prsima. Ali nije, nisam taj miris mogla definirati. Mogla sam ga samo osjetiti. Toliko duboko da za taj osjet više nisu bili zaslužni niti receptori, niti osjetilne čestice u nosnicama, niti osjetilni dijelovi u mozgu. Toliko opojno i jako da mi uspije zaustaviti misli na trenutak. Potpuno ih blokirati i ušutkati. Nemilosrdno se bore protiv toga, bacaju mi ružno sjećanje jedno za drugim, bombardiraju me svime što me ikad mučilo – a ja samo udahnem još jednom taj miris. Udahnem i sve stane. I kako onda da se ne navučem na to? Kako da ne postanem ovisnik? Najveći narkoman, spreman za komunu. Kako, kad u tom mirisu pronalazim spas? Kad mi se taj miris uvukao u vene, krvotok, naposljetku i u srce. Više mu nije potrebna prokrvljenost da bi kucalo. Moje srce kuca mirisom. Ili za miris.

Prozor iz zagušljive stvarnosti pronalazim u tom malenom mjestu na vratu u koje mi se glava tako savršeno ukalupi. Kao da je to mjesto napravljeno prema mojim mjerilima, stvoreno samo za mene i moje usne. Tu sam najsigurnija. Tu sam svemoguća jednako koliko i ranjiva. Tu me može jednom krivom riječi dokrajčiti ili me podignuti iznad bujice koja mi ne da da dišem. It’s up to him. Konstantno se nalazim u situacijama da pokušavam “spremati” određene trenutke. Kad on umire od smijeha, onako od svega srca. U tom trenu svjesno skladištim taj zvuk u svoje proklete moždane vijuge i nadam se da ću ga moći izvući vani svaki put kad mi nešto krene po zlu.

Dok pišem ovo, odjednom shvatim kako mi je dosta ove jebene patetike. Tko ju je uopće izmislio? Krivim tog čovjeka s jednakom gorčinom kao i onoga koji je razmaženim klincima koji ne znaju reći dobar dan ljudima koji ih hrane i financiraju, na kraju krajeva daju krov nad glavom, jer su u pubertetu, IMENOVAO PUBERTET. Što, hoćeš mi reći da moja baka onda nije bila u pubertetu? Vjerojatno, s obzirom da ima pregršt usađenih manira u svojim starim kostima. I dobranog odgoja koji se vidi po ožiljcima na njezinim izrovanim prstima. Nezahvalni, mali prdljivci koji ne znaju ništa van gadgetova. Puj.

Isto tako i ja. Biti patetičan je lako i svatko tko nema pojma o pisanju će ti spušit taj tekst i mala pubertetlijica će ti ga objavit u opisu slike (moram li naglasiti patetične) na instagramu. Šalim se, naravno da neće, jer je tekst na hrvatskom i ne sadrži stihove koji se uzvikuju u cajkaškim klubovima gdje niskomoralne djevojke padaju na koljena u haljinama koje im ne pokrivaju ni neizbatinanu guzicu. Da je izbatinana ne bi ju sigurno pokazivala. Kao ni ja. Šalim se, moja nije izbatinana nego sam ravna pa nemam što pokazati. Ha čuj, netko u glavi netko u guzici. Ubiti, malo je onih koji će ti čitati tekst o baki koja nije bila u pubertetu jer nije ni znala što je to. Kao prvo jer tekst počinje kao suicidalno pismo. Kao drugo, realno, nije ni mene briga je li tvoja baba bila u pubertetu i zadavila poskoka golim rukama (ne izmišljam, napravila je to i jebeno sam ponosna jer mi je baka bolja od batmana.) ili nije. Tako da te ne krivim. Živimo u svijetu s toliko mogućnosti. Tko sam onda ja da te ograničavam na svoj tekst? Pa unuka koja vjerojatno u svojim genima ima sklonost i vještine davljenja poskoka rukama. Pa ti sad vidi.

5 comments

  1. Sonja Antonić · 27 ožujka, 2018

    Izvesno je da ću ovaj tekst čitati još dosta puta, dok ga u potpunosti ne shvatim, ne upijem. Mislim da se ceo moj strah životni može svesti na ovu rečenicu: “Potrebne su mi ruke koje mi podignu noge da napravim stoj jer se bojim.”, a sva ženska hrabrost ovog sveta na ovu: “Pa unuka koja vjerojatno u svojim genima ima sklonost i vještine davljenja poskoka rukama.”

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 27 ožujka, 2018

      Hvala ti puno i od srca na divnom komentaru i na tome što me čitaš uopće. Mislim da svatko u bilo kojem tekstu traži ono nešto za sebe, što mu fali i što želi čuti, pa mi je drago da si se ti pronašla baš u mojoj šačici riječi.

      Liked by 1 person

  2. Suton · 28 ožujka, 2018

    Katkad, znao sam čitati svoje par gdina stare zapise i tada, sa dovoljno vremenskog odmaka (i uz debelu pomoć svih u međuvremenu nakupljenih sranja, errm, iskustava…) shvatio bih da sam pišući – sazrijevao. Kao osoba. Kao autor, možda, ali to uopće nije bilo bitno, bilo je bitno osjetiti da se krećem, ipak.
    Ovdje, ti, sad – usporedi ovo sa svojim prvim zapisima i otkrit ćeš, sama ćeš to osjetiti, da sazrijevaš. Da si uspjela otkriti da postoji i ono “poći prijeko” i da, duboko u sebi, znaš da ćeš poći. I trebaš. I sve će ti manje za to trebati tvrde i ponekad neizglađene metafore jer, hej, ti si krv krvi koja golim rukama davi poskoke. Čak ćeš se i prestati ispričavati što si ona-koja-može-poći-prijeko i preživjeti, i to prije svega sebi – drugi su u svemu tome prilično nevažni.

    Mirisi… o da. Znam točno o čemu pričaš. Kao da sam ja to bio pisao.
    A uspomene, one koje se baš baš čovjek trudi urezati u pamćenje zauvijek… isto sam činio. I ostanu, znaš? Ali ne onakve kakve su bile dok si ih promatrala i memorirala. Urastu u kontekst, u vrijeme i mjesto, a više od svega u lik uz kojeg su vezane… sve to nekako bude kao da si iz jedne slike napravila čitavu slikovnicu koja se i smije, i miriše, i grije. Trajno. Ponekad mi se čini, vremenom sve jače. Bit će zato što vremenom sve jače osjetiš nedostajanje onog što je bilo.

    I još samo… patetiku nose ljudi kojima su emocije samo riječ. Patetika su one retardirane kueljanske rečenice fotošopnute na kvaziromantične sličice, sve u stilu “ako nešto jako želiš, svemir će ti to dat, garnirano na tanjuru, s majonezom i čilijem”. Osjećaju nisu patetika, nikad. Kome to nije jasno, nek si upali svoj narodni radio i odjebe u gracioznim troskocima. A-men, haleluja.

    Ovaaaj… ma htio sam samo reć’, super ti je tekstić. 🙂

    Liked by 1 person

    • fifthavenueblog · 28 ožujka, 2018

      Oh, dragi moj Sutone. Uvijek dobijem post u postu i uvijek ga jedva čekam pročitati i ne želim da to prestane. Koliko god post bio glup ili dobar. Hvala. Od srca i previše😊

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s