KOORDINATE ČEŠLJANJA

Možeš tisuću puta brisati i izrezivati, misli i dalje stoje. Možeš tisuću puta pokušati biti zaokupljen nečim drugim, tisuću i jedan put ćeš šamarom realnosti biti vraćen na staro. I to je okej, stvarno je. Bježi, koliko te noge nose, bježat ćeš mirovajući. Hodat ćeš, a stajati. Izlizano je ali isto tako ćeš se smijati, a plakati. Tad će te boliti ona stvar je li izlizano ili nije. Sve to i nije baš primamljivo, ali tko nas pita? Zapravo, pitaju nas. Ponekad to i jest problem, barem kod mene. Previše me pitate, to je meni. Ja sam čovjek za pusti me. Ja sam čovjek za sebe. Čovjek za njega. Čovjek za sve, a ni za što. Čovjek koji voli ljude koji znaju da kad mi češljaju kosu prstima trebaju paziti pokraj desnog uha. Čovjek koji voli ljude koji su znali da mi je smetao prorez na lijevoj nozi te haljine i čovjek koji voli ljude koji znaju da taj ožiljak ne bih nikad odstranila. Volim ljude koji će znati da je bila hrabrost napisati da sam čovjek.

Ja dišem svoju budućnost, a uopće je nemam. Udišem maštu svoje realnosti, krojim snove koji nikad nisu sanjani. Osjećam pijesak pod prstima dok me valovi tjeraju natrag. Što kad bih vam rekla da taj pijesak nije onaj u moru, a valovi nisu morski?

Biti dovoljno povezan da ne razumiješ nepovezanost je tužno. Biti sretan, a ne znati za sreću još je tužnije. Živjeti čitav život u oklopu kojeg u biti nikada nisi vidio iz perspektive promatrača i zamarati se, nakon toliko godina, jesi nekome prema hedonističkom tonu ugodan ili neugodan, nije niti tužno. Tu ti sad već kažem da si glup, prijatelju. Ne, ovo nije još jedan post o tome kako moramo voljeti sebe. Ovo je post o tome kako trebaš voljeti voljetnosti.

Ako ne razumiješ što su voljetnosti, previše si povezan za ovaj blog.

Previše si ne-blog za razumijevanje napisanog.

Što kad bih vam rekla da ja primijetim? Primijetim da su se curi koja sjedi ispred mene u busu naježile dlačice na licu jer je slušala glazbu? Primijetim tu jednu crtu koja ti prođe licem kad te nečija riječ ubode, ali je brže-bolje prekriješ osmijehom i uzvratiš sakrazmom. A zatim ti pogled odluta negdje okolo i razmišljaš o tome. A strahovito to želiš prikriti.

Što kad bih vam rekla da ja mogu unaprijed osjećati? Tako da neke osjećaje proživim dvaput. To je moja supermoć. Letim, ali stoječki. Čitam misli ali ne znam što misliš. Bojiš se? Nemoj. Ja samo znam. Znam tko sam. A kad znam tko sam ja, lako mi je otkriti tko si ti. Ili ne…

Ponekad se brineš je li nešto dovoljno dobro/dugo/sažeto/lijepo. Što kad bi ti rekla da to sve što si naveo ne postoji? Da su to izmišljotine u koje ljudi svrstavaju svoja mišljenja jer ih ne znaju drugačije izraziti. Meni je dobra dvica iz matematike, nekome je to smak svijeta. Čemu onda polagati svoj rad i trud u nešto što ne postoji. Točnije, postoji, za svakog pojedinačno. Ja sam uvijek imala dvicu iz matematike. Iako sam mogla “bolje”. Ali, što je bolje? Razumiješ me? Sama sebi stvaram. Sama sebi zapisujem koordinate i po tome plovim. Nekad zalutam, nekad tonem. Ali ne tonem za “super si”, ne tonem za “ne valja ti to”. Tonem jer sam sama krivo zacrtala koordinatu. Sama sam potonula. Ali sama se ne izbavim. I to je poanta. Pronaći nekoga tko će ploviti s tobom. Ali zajebi ono “ploviti istim putem”. Prava je stvar kad pronađeš nekog tko plovi potpuno različito, ali se uvijek nađete u istoj luci. Taj netko tko zna da te na desnom uhu uvijek boli naušnica na hrskavici. I pazi da zaobiđe to mjesto dok ti češlja kosu prstima. 🙂

 

Nakon duugo, duuuuuugo vremena – I’m back! Ima li vas još ovdje, šačice vjernih?

16 comments

  1. Azul Ivy · 4 lipnja, 2018

    Uvik vjerni! Mislin da san ti prosli i ovaj tjedan par puta skicala na blog da vidim jesi nesto pisala!😉😉 Zeno, uzitak je citat tvoje postove! ❤😘

    Liked by 1 person

  2. Suton · 5 lipnja, 2018

    Već se zapitah što je s tobom. 🙂 Btw, zašto nosiš naušnicu na hrskavici kad te to boli? Je, glupo pitanje, znam…

    Liked by 1 person

  3. lovingthyme · 5 lipnja, 2018

    Ima nas! Bravo na tekstu! Pozdrav od Dalmatinke iz Novog Sada !

    Liked by 1 person

  4. Suton · 5 lipnja, 2018

    Btw… “Čemu onda polagati svoj rad i trud u nešto što ne postoji. Točnije, postoji, za svakog pojedinačno.”
    Sama si odgovorila. Nitko nije otok, ma koliko god nam se ponekad tako činilo. Mi, naša srž, vidljivi su nam tek kad se ogledaju u očima drugih, poput ogledala koje nam jedino veli istinu kako zaista izgledamo s natečenim uhom. 😀 Nije to dvica iz matematike. To je osmijeh na licu onog kojem veliš – dobila sam pet iako bi meni bi bila dosta i dvica. Taj osmijeh, za njega uvijek možeš i trebaš ulagati sav trud i nikad ti neće biti dovoljno toga.
    Bilo bi zaista, zaista tužno kad bi ti to bilo svejedno.
    I ne gubiš time sebe, naprotiv. Izgrađuješ se. Postaješ bolja ti, za sebe, bivajući boljom za druge. Postaješ… ne sve ono što možeš biti, niti ono što trebaš biti – postaješ puno više od toga. Postaješ Ona Koja Je Sretna.

    🙂

    Liked by 1 person

  5. Suton · 6 lipnja, 2018

    I joj, da, zamalo zaboravih – mucho mi se sviđa naslov. Srž sakrivena u naizgled sasvim običnom detalju. Jako, jako, jako dobar naslov.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s