TKO TE PITA?

Sve je toliko nebitno, nebitno do te mjere da to uopće ne možeš shvatiti, jer shvatiš tek kad uvidiš da tišina ima zvuk. I ako se ne prepadneš tog zvuka, onda nisi shvatio. Poput krika prestrašene žene. Tako zvuči. Ali ne krik kakav si čuo u filmovima strave, već krik šaptom. Krik koji je toliko nečujan da ti podigne svaku dlačicu na tijelu. Krik koji je i tako nečujan jači od najglasnijeg šapta.

Hodaš tim istim dvorištem kojim ste nekad zajedno trčali i igrali se skrivača. Dvorištem u kojem poznaješ taj jedan ugao na kojem biste se uvijek udarili jer je zeznut. Pa bi te tamo otkrili i sljedeći na redu za lovicu bi bio ti. Samo što sad nitko ne lovi, a svi bježimo.

Sad tim istim dvorištem prolaze ti isti ljudi koji su se nekoć zajedno igrali bez jedne jedine brige na svijetu, sa svim mogućim teretom na leđima. Tad smo u kuću ulazili samo kad bi nam grla postala suha od vike i dernjave ili bušine prazne od trčanja. Danas nismo ni izlazili. Svi koji su ušli, sa sobom su nosili svoj teret kojeg su potom isplakali zajedno s njima. Svi smo plakali zbog jednog, a svi radi svojeg. Nevjerojatno. Toliko praznih pogleda, neizmoglih očiju i natopljenih obraza. Toliko tuge, a u biti tuga tek dolazi. Sve ovo je samo refleks. Jer tako mora biti. Tugu ne pokazuješ. Nju ne možeš isprati suzama. Tugu kasnije živiš. Ta crnina koju ćeš nositi je isto samo refleks. Jer tako mora biti. Nitko ti ne priča o tišini. Zašto? Jer će ti ona reći apsolutno sve. Ako ju shvatiš. Ako ne, saznat ćeš na gori način.

Jesi ikad razmišljao o tome da te čitav život nitko ništa ne pita? Rodiš se i odgoje te roditelji na način na koji misle da je ispravan. Hoće ti usaditi u glavu da mrziš sve što nije u tvojoj kući, ne igra nogomet i nije ne-gay, ili će te već s tri nepuna mjeseca vući na oltar i dojiti na misi pa ti usaditi u glavu kako je jedino ispravno za tebe da se zarediš – tko te pita? Radiš kako ti usade. Papaš mamino mlijeko na oltaru i kasnije meteš samostan, ili istom tom metlom izmlatiš pokojeg momka koji hoda s drugim momkom jer se vraćaju iz škole zajedno, al si ti pomislio da su gay jer ne nose ustašku majicu i lanac im ne visi oko struka. Ako genetski naslijediš dovoljno inteligencije, pa još malo dodaš svog razmišljanja i ostalih stvari, možeš se izvući iz svega toga. Možeš krenuti svojim putem. Mislim, većina nas tako i napravi. Gradiš se u nekom pogledu kakvom želiš. Rasteš onoliko visoko koliko to želiš. Ugledaš se na određene ljude, likove iz serija (moj slučaj) ili rodbinu i pokušavaš nešto napraviti od sebe. Al je vraški teško. Zašto? Jer te nitko ništa ne pita. Životarimo i životarimo, trčimo za torbicama i gadgetima, perilicama i sušilicama i onda PAF dogodi se ono i sve ti stane. Opet te nitko ništa nije pitao. Nitko te ne pita možeš li to izdržati, prespavati. Nitko te ne pita koliko te boli. Boli te pipi i za torbicu i mobitel tad, samo želiš da prestane. Ali te se ne pita.

Bojim se. Bojim se da ne ostane ovako. Bojim se promjene. Ne promjene u smislu da ću sama nešto izmijenjati pa me trta, tipa da skratim kosu. Nego one promjene koje se svi bojimo. Previše je dobro da bi ostalo ovako, bar meni. Previše je ljudi oko mene, za početak, zdravo da bi ostali takvi očito. Što ako mi ih netko oduzme? Opet? Nemoj. Pusti mi ih, molim te. Pusti mi barem ovu šačicu oko mene što mi je ostala. Imam samo njih. Pusti mi ih. Ili pusti mene, njih ostavi. Ostavi mi moje svađalice i mirilice, dosadne razgovore i svađanja tko će prvi pod tuš. Ili tko će donijeti novine. Pusti mi ih, molim te. Više ništa ne vjerujem. Više ništa nije garancija. Uvjerila sam se u to ovih dana. Sve je vrlo jednostavno. Danas jesi – sutra nisi. Sve drugo su pizdarije i filozofija. Ti biraš. Tu te se već nešto i pita. Ti biraš hoćeš danas biti ili ne? Vrlo je jednostavno.

Samo mi ih pusti, molim te.

Oglasi

4 comments

  1. Suton · Kolovoz 13

    Uvijek imaš izbor: pitati se i strepiti kakav će život biti sutra – ili živjeti ovaj koji imaš danas. Eto, ne moraš biti ni stara ni ne znam koliko životno iskusna da budeš mudra, jer očito znaš što trebaš znati.

    Liked by 1 person

  2. Suton · Kolovoz 14

    Overthinking. 🙂 Iako, razumijem te. No na jedno moram gunđati – oko prvenstva za odlazak pod tuš se ne svađa, nego se ide – zajedno… 😉

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s