SLAĐANA I RUS ZA BOŽIĆ

p.jpg

 

Kad mi stave selfie gdje im se vidi samo par očiju, nosina i krt ustiju i ispod mi stave opis “studentski život” jednako je mojoj nazočnosti MAC prodavaonici skupocjene kozmetike u dronjcima, homeless jaketi (u narodu poznata kao “parka”, a istu takvu je imao beskućnik Batko kojeg je udomio susjed na balkonu bez ograde s kojeg je pao, slomio rebro i potom ga izvadio i pokazao mojoj baki. Po “narodu” mislim na praznoglave hodalice s kosom izblajhanom do izblajhanog šupka sa shajlajtanim nosom koje ostave 2000 kn u Beriški. To sam ja ali nisam praznoglava pošto sam napisala ovo, jel’.) Zagrade su mi bile preduge pa nema smisla sad kao nastaviti rečenicu od prije. I nemam izblajhanu kosu, neophodno je dodati. U biti, ušla sam u MAC kupiti olovku za usne. Kad smo vidjele cijenu, frendica je oblatila sve što sam gradila 19 godina svog ponora i natjerala me da kupim ruž. U biti, poanta je bila da smo za onu četkicu za nanošenje tuša pitale jel se to dijeli za nanošenje ruža. Otišle smo iz trgovine. Kako MAC nije za svakoga, tako nije ni faks, a bogami ni studentski život.

 

Svjedočim tome svaki dan i svaki dan iznova mučim svoju nakupinu upravljačkih ploča da smisli kako svu tu podrugljivost i predrasude ukalupit u nešto što neće ispasti podrugljivo i balkonom ograničeno. I predrasudno – da ne zaboravim svog najdražeg ljubimca. Prvo i osnovno je da ne znaju pravila ponašanja i nesocijalizacije. Neću sad ulaziti u to da nemaju osnovne higijenske navike jer je to novi trend u Hrvatskoj i svijetu. Što danas nosiš? Danas smrdim. Neću ulazit niti u to da su neke mace to upisale jer će tako zvučat pametnije. Kao, studiram književnost pa će ljudi automatski u glavi vidjet gospođu elokvenciju s koricama knjiga umjesto trepavica i tetovažama Šimićeve poezije na čelu. A u biti svaki put kad progovore, kažu nešto gluplje od prethodnog. Ako ste mislili da netko tko studira književnost ne može reći nešto glupo kad se radi o književnosti, jer onak, svatko shvati stvari drugačije – varate se. Dovedu me do plača. Poželim ne biti tamo u tom trenutku i istovremeno sam zahvalna što nisam profesor i što ne moram glumiti entuzijazam jer se netko usudio progovoriti. Imaš opciju, razumiješ? Imaš opciju da šutiš i nitko ti je ne može oduzeti, čak ni policija kad te hapse. Al ta bi vjerojatno i tad progovorila. I dobila bi 10 godina više radi glupoće. Jebote, to bi trebalo uvesti. Da mogu slati prijave na kuće radi glupoće. PLEASE, GOD.

 

S druge strane imam mlataraljku rukama koja mi budi kreativnost i volju za faksom. Čudna je. Ima čudnu kosu. Malena je i sitna i izgleda kao da je ispala iz crtića strave sa svojim creepersicama i haljinama koje mi nisu jasne?! Ne srami se svoga Č iz Osijeka. Ne srami se što ne stavlja puder nego samo plavu olovku ili plavi ruž (a ja volim plavu boju). I ne srami se pitati svakog profesora na sveučilištu jel se bore za autorska prava ili smije kopirati knjigu. Ne srami se reći profesoru da trebamo izaći iz čahure sa Č i nije ju briga kad se svi smiju njezinim rečenicama. Mislila sam da je samo čudna, ispočetka. Ali netko tko nazove mačke Slađana, vjerojatno sa Sisačkim (otkud mi da je iz Osijeka) Č, Denis i Dostojevski i stavi na status da ih ljudi uzmu i bace antidepresive, i netko tko napiše da nema do ćevapa i da želi Rusa za Božić – NIJE ČUDAN. Taj netko je moja mašta i sve ono što se ja ne usudim. Taj netko smo svi mi koji nismo. Taj netko će jednom stvarati priče jer da Larissa ima blog sigurno ga ne bi skrivala od svih. Larissa bi oblijepila plakate da ga svi pročitaju jer ona ima što za reći. Njezine mace pak trebaju dom.

 

“Inače rijetko kome želim zlo, ali neki su ljudi baš zaslužili pakao i šopanje tripicama.” L.K, facebook.

 

Ne želim da sjedneš sa mnom. Ne želim stjecati 50 novih prijatelja jer ne želim novih 50 prijatelja. Ne želim da gledaš što pišem u svom planeru kojeg sam platila 80 kn i potom nisam jela 7 dana. Ne želim da svako jutro odmjeravaš moju kombinaciju jer je to moj posao. Ne želim da smrdiš, pa to ipak radiš.

 

Želim moći napisati onakvo nešto, a da nemam sigurnost svog bloga i osiguranu izolaciju od mogućih pogleda sutra. Želim moći reći sve ovo što čuvam, a veliko je. Možda jednog dana hoću, ne znam. Možda mi Larissa pokaže kako, ako dobije Rusa za Božić. Možda je poanta u tome da mi ne pokaže, ni to ne znam. Znam da prštim od priča, a da ih ne mogu napisati. Znam da želim, a stojim. Znam da mogu, a neću. Kako? Vidjet ćemo. Kada? Jednom:)

 

Ako se pitate kako se slika Tornja uklapa u tekst – ne uklapa, al preksutra letim za Pariz pa da se pohvalim i da mi poželite sretan put:) Bog zna kakve ću sve priče i tekstove smisliti tamo, kad mi ova moja malena, oskudna sredina daje ovoliko mašte koju vam ne znam prenijeti. Rekli bi naši današnji influenceri – stay tuned bitchezzzz. Šalim se.

 

Vaša Matea, može i sa j, kako vam drago. Moja baba voli kad sam Mateja 🙂

Oglasi

2 comments

  1. Suton · Listopad 17

    “Što danas nosiš? Danas smrdim.”. 😀 😀 😀 😀 😀 😀 😀 Plačem. 😀
    I… sretan ti put, Matea bez j. Pa makar me tvoja baba i mrzila ko vegetarijanac janjetinu. 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s