TEORIJA KONTINUITETA I PARIŠKI KLIŠEJ

I sad je ona nastavljala šesnest srca i trideset smajlića sa srcima na sliku stiha “Kad si rekla da me voliš” u žutilu Pomorske škole, a zna za tu pjesmu i za Dina Merlina isto kao i ja za nominalizaciju i kao moja kolegica za teoriju kontinuiteta. I da zna, mislim, ne zna ona što taj stih znaći Merlinu. Ma i da zna, njoj to vjerojatno ne znaći istu stvar. Jer onak, ne znaš. To je stavila jer je, eto, vidjela da neki ljudi padaju na to kao i ja na stih “oči su ti ocean iako su smeđe”.

Kad smo već kod stihova, danas sam potrošila skoro 600 kuna na dvije stvari. Haiku kojem struktura nije potrebna. A. B. Šimić 21. stoljeća. Ja.

Znate, nekad sam vam bila znala pisati o opišiseudvijeriječi sranjima. Davno, dok sam još pokušavala baš pisati kao u filmovima. I tad sam već rekla da je to sranje, kao što sam sad i ponovila jer sam stabila, dosljedna mlada žena koja stoji iza svojih riječi osim ako me pitaš hoću li ti ipak dati novac koji sam ti obećala dok sam bila sretna i jela palačinku. U biti, na kolegiju iz psihologije odrasle dobi i starenja smo za seminarski rad dobili zadatak intervjuirati svoju babu. I sad, gledam ja ta pitanja i sve to što im trebamo postaviti i mislim se, vraga crnog moja baba koja ubija poskoke i skakavce, provodi život u vrtu i povrću živeći za pokoji trač koji joj dostavi susjed Kapetan koji ih skuplja biciklom, zna što je za nju smisao života i kakav odnos ima sa svojom familijom. Prvo i prvo, na moju ushićenu rečenicu da je trebam intervjuirati mi je kratko i jasno rekla “Eh, kako da nećeš.”. Kao prvo i drugo, da je pitam kakav odnos ima sa svojom familijom rekla bi da joj po stare dane dovodim nevine životinje da joj uriniraju po salati i zelju i da sam nedavno, nakon što su mi pomrle/pobjegle sve mačke donjela i paščinu koja, divnog li čuda, laje iskuljučivo na nju. Jer je draga, dobra i simpatična prema njemu. Primila ga je kao Mađarska imigrante i ja činjenicu da krvarim treći put u mjesecu. Dobar tek svima koji jedu trenutno. Ili još bolje, da je pitam što bi mijenjala u svom životu. Prvo i prvo, nabrojala bi sav namještaj koji je mama kupila i zamjenila za njezin. Prvo i drugo, naučila bi sama orati vrt. Uvjerena sam da joj je to najveća neostvarena želja.

S druge strane imam neku retoriku za koju sam na prvu mislila da je nešto slično kao retoričko pitanje, logično? Kao što je i moja kolegica na pitanje o teoriji kontinuiteta počela pričati o kontinentima.

Nekakvo umijeće uvjeravanja. Ja sad tu vas kao uvjeravam u nešto. Znaći ako sam dovoljno retorična(?) mogu vas natjerati da povjerujete da nekad znam o čemu govorim i da nisam baš sad toooliko sarkastična kao što jesam? Prva asocijacija na uvjeravanje mi je bila politika na što se profesor fino nasmijao i rekao da nije nego da su to reklame. Normalno da ti nije kad si od glave do pete u nekoj stranci koju indirektno i suptilno zastupaš puneći nama glave o nekakvom jeziku kao. Ako politika nije umijeće uvjeravanja Lidija Bačić je pjevačica.

A i ta ženska koja mi nije odgovorila na finu i pristojnu poruku na Facebooku već dva mjeseca mi nije jasna. Nisam te pitala da mi otkriješ da Vincijev kod nego da mi kažeš par stvari o fakultetu kojeg pohađam. OPROSTI.

Da, bila sam u Parizu. Klišej? Ne bih rekla. Obično klišej o Parizu započne tako da tri cure dođu zagrljene i pune para s pletenicama povezanim njihovom kosom zajedno i srču školjke iz kroasana na vrhu Tornja. Moj Pariz je započeo tako da sam ujutro bila na faksu. Upilala profesoricu da me pusti ranije da stignem na avion (u biti sam žurila jer mi otac popizdi ako mora čekati i onda mi se ne slušaju njegova prigovaranja tata sretan ti rođendan danas žao mi je što nisi mogao na boćanje pozdravi doma) i onda sam zadihana i crvena, da ne zaboravim – ZNOJNA od trčanja do auta u nažuljanim jebenim starkama došla na kontrolu prtljage gdje su mi sestru testirali na drogu, a ja sam nesvjesno prošvercala puder. Potom sam jedva sjedila od grčeva u želucu da mi nije nilo ni do Francuske ni Pariza. Bilo mi je do hitne. Kad smo NAPOKON stigle u Pariz i ugledale treću sestru, pohitale smo po prtljagu pa njoj u zagrljaj. 5 minuta kasnije pred metroom je sestra (ona testirana na drogu) shvatila da joj je ruksak otvoren i, naravno, mobitel ukraden. Klišej? Sure thing! I neki čovjek sumnjive boje i rase mi je namigivao iz metroa i slao mi pusice. Al lijep je taj Toranj, dakako.

“Gdje sam kupila nove čizme? Saznajte u novom postu”, rečenice su koje sažimaju čitavo 21. stoljeće i odgovaraju na pitanja zašto sedmogodišnjaci ne mogu proći psihotest za upis u prvi razred i zašto moja kolegica misli da je teorija kontinuiteta vezana za kontinente. Mislim da ću ipak intervjuirati svoju babu. Sve sam vam rekla.

EYAGE6635IMG_0558.JPG

 

P.S. Ispričavam se što me nije bilo tako dugo. U međuvremenu, par tjedana nakon Pariza bila sam u Beću i Pragu, pa će sljedeći postovi vjerojatno sadržavati sarkastičan prikaz te dvije ljepote. Ako uopće još ima živih duša koje me čitaju 🙂

 

Vaša Mateja bez j 🙂

Oglasi

5 comments

  1. Suton · Studeni 19

    KIdam se. 😀 😀 😀 “Ako politika nije umijeće uvjeravanja Lidija Bačić je pjevačica.” 😀 😀 😀 😀 😀
    Ma čitav tekst je maestralan. Duhovit do srži, sjajan. 🙂
    ( i onda on pokvari pohvale i upita – znaĆi? KlišeJ?) 😉

    Jedva čekam Beč i Prag. 🙂

    Liked by 1 person

  2. LaBiLnA · Studeni 24

    Ja čekam intervju sa babom 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s