STVAR JE U PERSPEKTIVI

vredeman-de-vries-perspective-grid

 

Dok razvaljena na kauču u postprejedenom raspoloženju objašnjavam sestri da neću ići vani večeras jer mi je jedina frendica koju imam zauzeta, razmišljam o tome kako patim od neizvršavanja svojih imaginarnih planova. Prošlo je već 5 dana otkad krećem koracima zdravog života i ne jedem sranja tipa palačinke s kulenom, sirom i kukuruzom + tartar sa strane i nakon toga ne odem u mcD na dva chickenburgera. I tako svaki dan iznova namirišem zoru koja umjesto rose meni donosi nove ideje i zadatke koje neću ispuniti. Ne da sam otišla na palačinkU nego smo dečko i ja naručili TRI PALAČINKE. Sreća da on jede k’o svinja brzinom kojom baka koju tu u mjestu zovemo Brzi Gonzales sa svoje dvije štake pretrči cestu bez pješačkog prijelaza (ljudi, to je stvarno neviđena brzina. Ovo nije sarkazam! Ponavljam – ovo nije sarkazam! *sirene se oglašavaju u pozadini*) pa je on pojeo ti treću. Inače bih morala ja, da se ne baci. Rekla bi moja baba – griota je. Evo, i sad sam pomislila na Griotte bombonjere, a na DIJETI sam. Sad sam u svađi s dečkom. Ne zato što je pojeo tu palačinku dok ja nisam niti pola svoje, mada sam se možda trebala ljutiti!!!!!!!, nego iz nekog potpuno random razloga kojeg ni on ni ja ne razumijemo ali sam ljuta. Sad ne pričamo pa čekam da mi se javi. Sve ovo obavljam na kauču. Molim da mi se dodijeli nekakva nagrada, sami odaberite za što. To ću isto primiti na kauču. Hvala Vam, narode!

 

S druge strane, razmišljam o bijednosti sustava u koji uskoro upadam. Uopće mi se ne školuje više. Voljela bih sad odmah imati mogućnost doći napuhanim srednjoškolcima u razred i razbiti par zabluda o književnim klasicima. Reći im što im se isplati čitat, a što ne, i na ono što pročitaju ne tražiti od njih da mi pišu dnevnik čitanja i da znaju da je Hemingway išao na safari u Afriku i da su ga zvali „mačo men“ nego da mi kažu svoje mišljenje o tome, makar bilo na osnovi kratkog sadržaja. Potom ću im reći kako razmišljaju krivo i glupo i da to nije bit književnosti. Pa ćemo zajedno doći do toga da barem jedan od njih postane moljac poput mene. Pa će mi svi dopizdit i poslat ću ih na odmor ili neka odu zapalit, a ja ću iz torbe izvadit sendvič iz Indexa po koji sam poslala jednog od učenika iz prošlog razreda. Za to mi ne treba škola. Niti faks. Ja ću izrađivati dobre klince koji će voljeti kauč. I koji će voljeti Indeks. Jer stvarno imaju najbolje sendviče.

 

Volim kako mi obavijest da mi je došao mail dođe kad uđem u mail, tako da ako me Kolinda kojim slučajem hitno trebala, ili je htjela na kavu, morala je pričekati malo duže. Imam posla, ženo.

 

Volim kako znam preduhitrit svoju menstruaciju pa stavim higijenski uložak noć prije jutra za koji sam zaključila da je to to. Znam da vam je ovo sad gadno, da vam je možda prisjeo ručak/večera ili palačinka, ali mene to tako jebeno usreći. Zato što mi je pun kufer toga da samo dođe. Tko još, onak’, igdje dolazi bez da se najavi? Zamisli da ti svekrva dođe u nenajavljenu posjetu, a ti neoprana u neopranoj kući s razbacanim vešom i s kosom nakon seksa. Pa zar ne bi voljela znati da će se takvo nešto dogoditi i staviti, ne znam, ključ u bravu i praviti se da te nema doma iako te vidjela kako ulaziš u kuću jer njima ništa ne promakne? E pa tako i ja. Radujem se svojim uspjesima. Raduj se sa mnom. Radujmo se zajedno.

 

Nadalje. Kreće kao neka jesen, kreću obaveze i bljuzgavo vrijeme. S tim dolazi i računanje. Pod tim ne mislim da sam upisala FER ili PMF, nego se vraćam računanju dana kad oprati kosu da ti bude čista ili da izdrži čista do određenog događaja/dana/sastanka. Cure će razumjeti. Ja samo razumijem da me to užasno iscrpljuje. Sreća nisam klempava pa mogu vezat rep da dobijem dan-dva na tome.

 

Kad narastem, želim bit ženska koja nosi skupe naočale i acdc majicu iako nema pojma ni o čemu. I doma ima pun ormar takvih majica jer je čula da finijim momcima nisu fora majice na Seku Aleksić koje inače nosi. 😦

 

Isto tako, čula sam neke stvari kao ljepota je u očima promatrača i stvar je u perspektivi jer što zračiš to privlačiš. Već danima pokušavam u post uklopit to kako sam shvatila da u mom mjestu nema dovoljno kanti za smeće tek kad sam dobila psa za kojim ne skupljam izmet pa onda nisam jedna od onih koji to moraju nositi u ruci jer nemamo kanti. Onda sam shvatila da mi ionako ništa nema veze ni s čim u postovima, pa evo ubacila sam vam sad i ovo.

Morat ću napraviti nešto po pitanju tih svojih planova inače ću završiti kao debela profesorica hrvatskog jezika koja na blogu objavljuje priče svog mizernog života dok mazi mačku koja je ne poštuje. Ne znam zašto mi se ta mačka sad tako dobro uklopila u sve ovo, ali jednostavno je. A nastavim li imati ovakve svađe s dečkom, tako će i biti! Ako ste sad pomislili da m ovo potaklo da se prestanem ljutiti na njega radi ničega – nije. Poželimo mu sreću svi zajedno, možda mu olakšamo put kojim kroči sa mnom. Nikad ne znaš.

Za sve vas koji se možda sjećate posta o malenoj prijateljici Niki koja zna što je sreća, bila mi je i ove godine i sad već ima puno svojih onamivišenijeBFFaonaje problema, ali svejedno mi je fino nabila na nos da njezin tata ne nosi radničke cipele kao moj, jer njezi tata nije radnik nego šef. Hvala ti, Nika i sretno ti u pubertetu!

 

Eto, to je to od mene za danas, dragi čitatelji. Čitamo se opet u novoj epizodi mojih pizdarija svrstanih u rečenice pa u postove. Do tada, lijep pozdrav i ugodno scrollanje 🙂 Volim vas i volite i vi mene. 🙂 Ne bojte se ostaviti komentar/kritiku. Ljutim se samo na dečka, na vas neću 🙂

 

Vaša Matea.

Oglasi

UPDATE JADNOG ŽIVOTA

l

Kad narastem želim biti onaj čovjek.

Gledam sad na jednom od najjadnijih medijskih portala čije vijesti vrlo vjerojatno uređuje vršnjakinja moje bake s kojom je gulila krompir ispod klupe pod satom, a koju su njeni sumještani obučili za svjetske žurnale. Uopće ne znam što su žurnali i nisam sigurna jesam li to izmislila, ali dobro mi figura u rečenici. U biti, ne znam kako, niti želim znati, su našli neku nedužnu Ruskinju koja je šetuckala ili galopirala (ne znam kako se kaže ono kako vojnici hodaju kao vojnici) po rivi, ne sluteći da će je zaskočiti preprofesionalna ekipa spomenutog portala jer se ni prva ni zadnja slikala pored Orgulja i objavila to na instagram da joj Putin odrubi/obrubi glavu. Oni su, naime, nju predstavili kao “Svetlanu Svintsovu mladu psihologinju koja se zaljubila u Zadar, kako sama kaže voli Zadar i zadarske ljude. “ Ovako na prvu taj intervju i taj članak ti djeluje ono super, milfara ipo iz Rusije, voli Zadar, možda ostane tu i poželi pustiti svoju lozu u zemlju tolike budućnosti, još uz to je i Ruskinja i ti si jebonja pa ćeš joj donjet Maraskine votke da proba i to će biti najbolji ulet ikad. Imat ćeš milfaru ipo iz Rusije i cijeli grad će ti se klanjat. A na drugu se malo zapitaš… Je li ona dotrčala do novinara i rekla: “Bok, ja sam zaljubljena u Zadar. “ ili su novinari, strvinari, bolesnički odlučili prići njoj i pitati je: “Bok, jeste li Vi možda zaljubljeni u Zadar pa da to objavim jer nemam što drugo?” Odaberi manje sramotno ako možeš. Mislim, sad bih mogla od te Svetlane i zaraditjer se moja prijateljica za spavanje (neću reći medvjedić) tako zove od 2013. Ali neću.

Kad narastem želim biti Hrvatica koju će ruski mediji objaviti kao zaljubljenu u Moskvu. Izgleda da onda nikad neću narasti.

Dala sam otkaz na krafnama. Jasno i glasno sam rekla da više ne mogu i ne želim. Na krivu ste se namjerili. Ako ste mislili da će sad uslijediti priča kako od tad živim punim plućima i koristim svaki dan kao da mi je posljednji – neće. Jer radim isto što sam radila dok sam radila – ne radim ništa. Ali dok sam radila na krafnama, došla sam do zaključka da crkva definitivno treba uvesti nekakvu molitvu za tjeranje gostiju. Možda bi mi se onda manje plakalo kad vidim kako se približavaju kućici. Ali samo možda.

Danas je prvi rujna i počinje nekakva jesen koju će svaki drugi melankoličar iskoristiti za svoje zatvaranje i povlačenje u asocijalni zimski san. Lagala bih kad bih rekla da jedva ne čekam. Jednostavno volim odjebati svih i sve. To mi baš odgovara. Svaki prvi u mjesecu mi daje neki nagon da nešto mijenjam. Šteta što sam isuviše lijena da tako i bude. Evo na primjer, odlučila sam od danas (jer je 1.9.) ići na dijetu pa sam prvo doručkovala sedvičinu i pol (jesus, tek sam sad skužila da je doručak u biti do-ručak, obrok do ručka……………….) a za ručak hrenovke i pomfri. Da!

Kad narastem želim biti Hrvatica koja se preselila u Canadu da snima videa iz teretane i forsira dalmatinski naglasak kojeg nema i stalno bi se htjela omotavati u zastavu, pogotovo kad su prvenstva, i to staviti na instagram uz hešteg mojazemljahrvatska.

Isto tako, ne bi bilo loše biti ni kornjača čančara koja obitava u mom vrtu (nadam se da mi blog neće postati popularan da ovo nekako dospije do policije jer je držanje kornjače za ljubimca protuzakonito. Zato što je bolje da hodaju same po cesti i da im netko masakrira oklop). Ljudi moji, od ta 3-4 mjeseca koliko one već jesu van zemlje, da nisu zakopane, nisu se stale seksat. Tko ne vjeruje, neka dođe i gleda. Neću vam naplatit jer ste dobri čitatelji. Čitaoci.

Nakon ovog malenog updatea mog zanimljivog života, još vas obavještavam da čekam da mi dostave laptop pa ću se onda uživit u ulogu Carrie i pisati vam malo češće i malo manje gluposti, a veća sranja 🙂

 

p.s. ako ne možete živjeti bez slušalica, nemojte si ispirsati tragus. Ako ne želite saznati da ljubav boli. JER ME SAD JEBENO BOLI KAD METNEM SLUJU. Al trpim, što ću.

Ako ima živih ovdje, pošto mi je blog umro, leave a comment, bye 🙂

UKRADENA PERSPEKTIVA

Kad narastem, želim biti zaštitar u noćnom klubu.

Koja mlada, ambiciozna, perspektivna i maštovita mlada dama, zar ne? Ne. Sve ne, osim toga da sam besramno mlada i zelena. I tek sam nedavno otkrila što znači riječ perspektivna jer me trener u teretani sarkastično počastio tom odlikom. Dok sam još išla u teretanu i mislila na prijemni. Znači, prije pola života otprilike. Trenutno sam u lijepom periodu života (nejdem u teretanu, više ne mislim na prijemni, perspektivna postala nisam, sarkastična ostala jesam) u kojem mi je jedini stvarni problem to što ne mogu zdepilirat brkove radi herpesa na usnici i to što mi je sinoć skoro ponestalo vlažnih maramica da operem cipele za van. Bruhhh… Prvo i prvo, za brkove me, onak, nije briga, to sam predstavila kao problem jer moj mozak tako funkcionira. Ne znam je li to do toga što sam ženskog prokletog roda i tako smo “programirane” ili sam jednostavno JA takva. Gle, smetaju i meni kiseline koje ti proizvodiš pod pazuhom, bez OPG-a i dozvole EU, pa ti ne serem i ne bunim se da si odvratan i da ne možeš prodavat krafne i smutije s tim i s herpesom na usnici. Otkad imam herpes, ne šminkam se i dolazim na posao kao govno al u odjeći iz Zare, ljudi me sažaljevaju. Budem nadrkana i bijesna i dobijem više napojnica nego kad glumim da mi je drago što je mama rodom iz Ljubuškog školovana dvije godine u Čitluku pa potom udana za neukog susjeda koji su, kao perspektivni mladi ljudi (jel’) odlučili svoje živote nastaviti u Njemačkoj (ha gdje drugdje) odlučila dovesti svojih četvero dvojezične djece na ljetovanje i svoje svađe s neukim mužem prezentirati ispred mene dok čekam da mi kaže koji će jebeni prijeljev na jebene krafne za sina koji prevodi sve to malenoj rođakinji koja nije imala priliku naučiti bosansko-njemački tako vrsno. Ne znam, valjda su ljudi prepoznali tu moju iskrenost, da mu se neću smješkat dok mi pare ulja za prženje mrse vlasi kestenjaste kose na +40. Valjda su me htjeli nagraditi s tih 2-3 kune koje dobijem. Hvala ti lijepa! To mi je i više nego dovoljno s obzirom da nemam apsolutno nikakvog drugog života nego tebi pakirati krafne. Mali hint: ovo nije bio sarkazam. Stvarno hvala čovjeku, budem sretna kao moja baba kad joj pomidor izraste veći nego susjedin, i uvrijedim se ako mi ne ostave koju kunu. Ne šalim se. Nekad ih čak ni ne pozdravim.

Nadalje, osim što se prepirem s Nijemcom (čiji sam bicikl ukrala) svako jutro jer stalno moram vraćati bicikl u svoje dvorište nakon što čovjek uzme ono što je njegovo k sebi, nikako da shvati, slušam lavež svog kutreta (makedonski: pas) i tražim zvijezdu Sjevernjaču. Možda mi ona može objasniti par stvari. Tipa, kako sam odjednom buduća profesorica hrvatskog jezika i književnosti, gdje mi je otišlo ljeto i zašto na poslu i zašto mi mozak uništava perspektivu?

Dok čekam odgovor, potrošim polovicu plaće na naočale jer sam čula da sve odrasle cure to imaju. I mazim dečka drenažom glija i živčanih stanica. Ne znam što je točno drenaža, s tim me trener nije kitio u teretani, ali mi se čini odgovarajućim terminom za maltretažu (vidiš, baš vuče na drenažu). Ako griješim, ispravite me. Njemu je svejedno, on jadnik više ni ne razmišlja. Jer ja razmišljam ne za dvoje, nego za dvadeset i dvoje. I ne preuveličavam. Čak se toga i bojim. Okej, prestravljena sam. Uništavaju me vlastite misli i mozak. Vlastita mašta i iluzije u kojima živim i koje me smiruju i isključuju istovremeno. Vlastite slike i prizori praznina i ništavila kojima ja dajem svoje boje i oblike. Svoje tonove i melodije, ritmove po kojima ja znam plesati, a nitko me drugi ne može više pratiti. Uništavaju me, misao po misao, riječ po riječ, očekivanje na očekivanje, a znam da sam iznad toga svega i to negdje daleko od materijalnog i očima vidljivog. Moje srce, točnije ova mala babina šljivica koja mi pumpa život u oklop koji sam naslijedila teži nečemu što još nisam otkrila jer očito Sjevernjačin poštanski sandučić pretrpan. Teži životu. Ne onakvom kakvom ga opisuju u knjigama. Dobro, možda malo. Teži podrapanim koljenima i modrim usnama od predugog boravka u moru. Teži tome da me mama vuče natrag u kuću nakon cijelog dana divljanja s dječacima iz ulice. Teži čistom prostoru iznad koljena lijeve noge i potiskuje dan kad se to dogodilo, potiskujući i promjene koje je sa sobom donijelo. Ne misleći pod tim na ožiljak koji cijeli život stoji i ne mrda s iste pozicije. Kao ni zaštitari u noćnom klubu. Stoje ispred i ruše perspektive mladim, pijanim adolescentima. Stoje i ne daju. Tako stojim i ja, u prošlosti koja ruši perspektivu budućnosti. Pa zašto onda, kad narastem, ne postati nešto što već jesam?

..

.

 

Nakon duže pauze, jer sam lijena guzica. Budem se sad potrudila da češće kakim na blogu 🙂 Btw, blogu je bio rođendan tamo sredinom srpnja, pa sretan mu prvi rođendan i ujedno hvala vama koji ste tu cijelu godinu bili uz mene i moje škrabotine 🙂

NE DA MI SE NASLOV

Ne znam uopće otkud krenuti.

Nekad u srednjoj, kad bi trebali pisati esej i kad ne bih imala inspiracije (to ne bi bio esej iz književnosti. Tamo sam uvijek imala nešto za prisrati jer smatram da ja, balavica koja kao puno čita znam nešto o nečemu. Da.) poslužila bi se onim da prepišeš naslov al ga malo okreneš. Tu sad trenutno nemam ni naslov tako da mi ni to nije opcija. Jer, kako unasloviti kaotičnost? Možda kaotičnost. Kad bih to ispremetala dobila bi neki otiči s tvrdim č i kao. Kao otiči. Bogami sam i otišla. Spićila sam se u plavu igračku na struju koja stalno staje pa kreće i daje ti lažni nadu da ćeš stići pojesti sendvič od pršuta u Dubravci na autobusnom. Otiči kao-sam i to trčećim korakom, pljujući sve što sam taj dan prošla kako bi mi se ego oporavio. Inače kad tako pljujem znam da je obrambeni mehanizam prouzročen neuspjehom, al ovaj put je nešto bilo drugačije. Ovaj put nisam znala jesam bila iskrena prema sebi ili si olakšavam tim “sranjem” kako je, u biti, sva loša nesreća uvijek na meni. Ajme, ne znaš li onaj osjećaj kad si u nečemu predobar i znaš da ti nitko ne može reći suprotno, i zapravo uspiješ u tome? Ni ja.

Kao prvo, osjećala sam se kao izdajnik po drugi put u životu. Prvi put je bio kad sam nabavila psa i odjebala nezahvalni mačji rod nakon barem 20 mačaka (ne preuveličavam) koje sam imala, neke i porodila, othranila, naučila da same otvataju vrata od kuće, dopuštala im da budu promiskuitetne, znači bila sam VRLO liberalan, korektan, fer i pažljiv roditelj i da su mi mogle ostavljati recenzije nakon što su radi kurvanja (iako sam ja i to dozvoljavala bez obzira što kao jedna vrsta svodnika nisam dobivala profit u današnje krizno vrijeme) odlučile ostaviti svoj 9. život na kolu ili braniku od auta, ili jednostavno samo otići iz hira, bezobrazno i bez pozdrava, imala bi 5 zvjezdica! I sad imam psa i kad sretnem mačku ne želi se ni pomazit. Osjeti kurva, osjeti.

Drugi put je bio kad sam sjela u tramvaj nakon što sam se tri i pol sata vozila pokraj nepoznate osobe koja mi još nije ni dozvolila da sjednem pokraj prozora. A ja UVIJEK moram sjediti pokraj prozora. No dobro, odlučila sam ne raditi scenu pošto sam shvatila da sam sretna da uopće sjedim jer je nas petero bilo s kartom za sjedalo 33. Šestero, ako ubrojimo ženu koja je odbila platiti kartu za svoje dijete pa ga je nagurala u krilo i kasnije podojila bez pardona. I s tim da me prvo smjestilo do prozora pokraj čovjeka kojemu je trebalo sjedalo i pol i znojio se ko svinja. Zamalo mi se lice prilijepilo za staklo koliko sam se jako morala odmaknuti od njega da se ne dotaknemo… Odjednom sam zavoljela sjediti do prolaza.

Kad sam se izvozala tramvajima, kasnije na povratku za doma opet nisam dobila sjedalo do prozora i to sam shvatila kao pošten comeback autobusa radi počinjene nevjere.

Tramvaji mi nisu neka fora. Izgledaju kao neka vrsta moderne igračke koju bogati klinci dobiju pod borom i prestanu se s njom igrati nakon što raspakiraju omot skuplji od mog života. Inače sam poput freak-a koji promatra po autobusima i onda to dokumentira na svom blogu, a ti tramvaji mi nisu dali neki materijal jer nikoga tamo nije briga ni za koga ni za što. To mi se onak, malo svidjelo, s obzirom da živim u okruženju z kojem će te pitat zašto nisi oprala kosu. I gdje znaju da ti nokat na palcu desne noge raste u koso (kako to boli). Tako da nisam pronašla materijal za prigovore i sranja. Možda jer sam bila zaokupljena tim da se ne izgubim i stignem na prijAmni.

Znaš ono kad te negdje češe od uboda komarca pa se izrežeš od češanja posvuda, a opet ne pronađeš mjesto gdje te ful češe? Tako se nekako ja osjećam u svom životu. Stalno nekam’ grebem i tražim, a ne mogu naći ubod komarca. Kad pomislim da sam ga našla, shvatim da je to rana od brijanja na koljenu kojoj treba otpast krasta pa me SVRBI. Kužiš me, frende…

I ono, što je tim ljudima u Zabregu da ne znaju objasnit gdje je bilo što što ih pitaš? Žena radi u pekari “Mladost” (imam dokaz jer mi je ostalo slanca pa imam vrećicu) i ne zna gdje su bazeni “Mladost”. Udaljeni su 200 metara i to sam otkrila jer sam sama bauljala okolo. Ta žena iz pekare sam ja. Moja srž i sreća, onako svemirska, je negdje 200 metara od mene, al ti nikad neću moći objasniti kako doći do nje. Vrzmaj se sam po Savi, nosi torbu za koju si se nadao da će biti lakša nakon što si frendici iskrcala 2l domaćeg vina kojeg tegliš od doma, isplivaj bazen ispod granice za muške pristupnike i onda zaseri nešto što radiš čitav život. Kad to sjebeš, ovako kako sam ja, znat ćeš da nije to poanta. Možda i je, ne znam? Al ako si se tijekom prijAmnog jedini žalio da hoćeš kući svom psu (i mami, al to nisam htjela reći baš naglas) i bio sretan do boli kad te skoro bacio na pod od sreće što te vidio (ne bi tako mačka, ne boj se) i osjetio mir, trebaš li dalje tražiti? Opet ne znam. Možda ne treba. Radi straha ili ispravnog osjećaja da nije za mene, ne znam? Kako ću znati? Ni to ne znam. I ne da mi se. Ne da mi se znati, okej?

Ne da mi se znati.

BICIKL U BANKOMATU

Nikad mi neće biti jasni ljudi koji pored pola praznog autobusa sjednu baš pokraj mene. Okej, zašto? Imam tremu tad. Moram stalno pratiti gdje ide čovjek koji ulazi u autobus jer ako dođe i pita me je li slobodno (HAHAHAHA) naravno da ga neću čuti jer tko normalan ide igdje sam bez slušalica? I kužiš, metnem slušalice i okrenem se i gledam u prozor kao da mi život ovisi o tome i da ću proći prijemni ako dovoljno jako piljim u njega. A stvarno jako želim taj prijemni pa ću se onda stvarno jako zapiljit u prozor umjesto da treniram, pa mi nemoj onda dolaziti do sjedala i interuptirat me kad vidiš da očito nije slobodno ako sam ja zauzeta? Jer samo lijene guzice se ne bi potrudile oko onoga o čemu sanjaju. A ne-lijene guzice pilje u prozor. A ti se makni. Hvala ti na tome.

Nikad neću razumjeti ljude koji na bankomatu u utorić na kojem je nacrtano KAKO TREBA UMETNUTI KARTICU, svejedno MEĆU s druge strane. Bože, ne postoje ti književni velikani, ne postoji taj Marulić, Zoranić ni Krleža, bogami mi Dostojevski, koji bi mogao opisati tu upornost guranja kartice u krivu stranu. +30, nervozno namještam bicikl koji sam ukrala Nijemcu iz apartmana jer svoj uporno pumpam pa se ispumpa, mislim, neće se Nijemac ljutit, ima tri bicikla, vaLda, i pokušavam ga namjestiti da pedeset tisuća i dvjesto turista izađe iz faking studenca i prođe pokraj tog milimetarskog prostora za stat na bankomat, jer eto sreća nemaju druge stepenice… I gledam je. Znači, samo je gledam i prestalo mi je smetati i sunce koje je odlučilo svaku zraku uperit u moje čelo i oči, i to što sam zgnječena između bicikla, turista i studenca i to što kradem BICIKLOVE i to što više hrpica izmeta svog psa pokupim dnevno nego što imam prijatelja. Samo je gledam i divim se tom samopouzdanju guranja te kartice. Ljudi… Da mi je tu upornost imati u životu, ne da bi prošla prijemni nego bi već bila dekanica Kineziološkog fakulteta u Normandiji. Došlo mi je istovremeno da zaplačem, pošaljem joj security da je otpeljaju jer će razvaliti bankomat ili da se fino najedem njezine gluposti i onda to prepričam vama. Izbor je očit. S obzirom da sad ovo pišem, je li? Jer da sam je prijavila, vjerojatno bi sad bila u pritvoru s obzirom da bi ih ona uvjerila da sam ja pokušala svoj bicikl, hehe pazite ovo “svoj” ugurati u otvor za karticu. I vjerojatno, VJEROJATNO, koliko je uporna to bi joj i prošlo. Jesus. Samo okreni faking karticu i daj mi da provjerim jel mi stigla mizerija od plaće. Nakon što sam sve to istrpila i mirno podnijela, dočepam se bankomata da bi mi pokazalo da nemam lipe. A ona frajerica je digla 100 kn. Ok, na onoliko guranja mislila sam da joj treba barem pola miliona jer joj kamatari stoje za vratom i govore da baš tako treba ići kartica unutra. 100 kuna ljudi moji…

Nikad neću razumjeti ljude. Niti želim. Dosta mi je što bi trebala kao razumjeti sebe? Otkud vam to? Što nije bolje ovako besciljno bauljati okolo, a u biti o svemu razmišljaš i sve procesuiraš gore nego iti jedno čudo tehnologije. I opet ne napraviš ništa glede i u svezi toga (rekla bi moja prof).

Nikad neću razumjeti ljude koji ne znaju za taj bus u 11.30 u nedjelju nakon izlaska. Kad dođeš ubijen na kolodvor s planinom stvari nakon sleepovera kod frendice, i čekaš bus, a u biti čekaš Godota.

Nikad neću razumjeti ljude koji sve razumiju. Koji znaju kako umetnuti karticu u bankomat, napraviti zvijezdu i pad natrag. Ljude koji prođu taj prijemni i završe taj fakultet.

Voljela bih jednog dana ne razumjeti sebe. Da netko jednom kaže da me ne razumije. Da ne razumije ljude koji sve to mogu ..

 

P.S. Uskoro mi je nekakva godišnjica/rođendan ovog švrakoskuplja zvanog blog. Ne sjećam se točno koji je to datum u srpnju bio, pa ću si odabrati neki koji mi je drag, ok? Tad ću napisati neki prejebeni post pa mi svi svi dolje napišite “Sretan rođendan”. Deal?

BEDEMSKI POHANAC

Kako se ponašati kad znaš da će ti se promijeniti kompletan život na današnji dan, za mjesec dana? Nisam u 8. mjesecu trudnoće, za sve kojima je to prvo palo na pamet. Ne treba mi sad maleni kenjkavac kad sam i ja sama još kenjakavac. Uglavnom, postavila sam pitanje i, kako sam imala čuti, na pitanja se obično dobiju odgovori. Fun fact,…pogotovo ako živite u Republici Hrvatskoj, zar ne? Vidite, ja sam se tu već masu toga sama pitala, a odgovora niđe. Tako mi je čitav život. Vrzmam po glavi pitanja i pitanja i pitanja. Nižu se poput autobusa na peronima kolodvora. Autobusi su pitanja, njihova kretanja odgovori. Jel vam ikad autobus došao na vrijeme? Volim pitanja na koja ne trebam odgovor. Zašto bi došao na vrijeme, nije da ima samo taj jedan posao. Frustraciju na stranu jer ima vas koji se ne vozite javnim prijevozom pa vas ovo ne zanima. Tako kako autobus nikad ne dođe na vrijeme, ne dođu ni moji odgovori. Pa ću vjerojatno odgovor na pitanje s kojim sam započela post znati dan nakon tog dana, znaći za mjesec dana i jedan dan?

Možda to i nije loše. Ne znati. Teturaš od dana do dana i nemaš pojma o ničemu. Divota. Da mi je spasit glavu tako bar na dva dana. Ono da je potpuno prazna i da možeš istinski uživati u bilo čemu što radiš. Bez da se misliš što si ručala i zašto si pojela 3 kilograma svinjetine i načuđavaš se OTKUD TI ŠLAUF?!?!?! dok, ne znam, čupaš travu koja je izrasla iz bedema dok hodaš gradom. (sad šalu na stranu, nedavno sam svjedočila ženi koja je čupala travke iz bedema svakih 20 metara. Voljela bih da nisam.) Valjda je to nekakva bit. Da možeš u miru čupkat travkice dok ti šlauf viri iz nove majice iz Zare. A ne da se čitav dan misliš je li sve u redu s tvojim plućima iako u životu nisi imala problema s njima, ne pušiš, treniraš od drugog osnovne i svako toliko otrčiš 10-ak kilometara. Jer ti je netko tko je kao završio medicinu rekao da ponoviš spirometriju. Da mi je netko ikad, IKAD rekao da ću biti toliko ratoborna za svoj ORGAN, rekla bi mu da je gluplji od tog doktora. Mislim se, jebem ti mamu koja te poslala na medicinu, valjda ja ZNAM. Kad sam si upropastila par važnijih životnih događaja radi toga što me uvjerio u (ne)sposobnost mojih pluća i zdeprao me, obavila sam par seansi sama sa sobom i napuhala mu 98% iz prve. I mislim si, jebem ti mamu OPET, valjda ja i moja pluća znamo koji su nam kapaciteti bolje nego ti, tvoja mama naravno i medicina. I onda si opet mislim, nije li mi bolje čupkat travu i mazit šlauf? Ha, Bože moj. Ja i doktorova mama mislimo da je. A s obzirom da je sina tako dobro usmjerila, njezin odgovor nije sporan.

I tako. Letim od teme do teme, čupkam i ne čupkam travke, svađam se s doktorima i upropaštavam si životne događaje. Idem sad jesti pohanac. Uživajte u mojim škrabotinama – do sljedećeg čitanja, moja šaćice 🙂

KOORDINATE ČEŠLJANJA

Možeš tisuću puta brisati i izrezivati, misli i dalje stoje. Možeš tisuću puta pokušati biti zaokupljen nečim drugim, tisuću i jedan put ćeš šamarom realnosti biti vraćen na staro. I to je okej, stvarno je. Bježi, koliko te noge nose, bježat ćeš mirovajući. Hodat ćeš, a stajati. Izlizano je ali isto tako ćeš se smijati, a plakati. Tad će te boliti ona stvar je li izlizano ili nije. Sve to i nije baš primamljivo, ali tko nas pita? Zapravo, pitaju nas. Ponekad to i jest problem, barem kod mene. Previše me pitate, to je meni. Ja sam čovjek za pusti me. Ja sam čovjek za sebe. Čovjek za njega. Čovjek za sve, a ni za što. Čovjek koji voli ljude koji znaju da kad mi češljaju kosu prstima trebaju paziti pokraj desnog uha. Čovjek koji voli ljude koji su znali da mi je smetao prorez na lijevoj nozi te haljine i čovjek koji voli ljude koji znaju da taj ožiljak ne bih nikad odstranila. Volim ljude koji će znati da je bila hrabrost napisati da sam čovjek.

Ja dišem svoju budućnost, a uopće je nemam. Udišem maštu svoje realnosti, krojim snove koji nikad nisu sanjani. Osjećam pijesak pod prstima dok me valovi tjeraju natrag. Što kad bih vam rekla da taj pijesak nije onaj u moru, a valovi nisu morski?

Biti dovoljno povezan da ne razumiješ nepovezanost je tužno. Biti sretan, a ne znati za sreću još je tužnije. Živjeti čitav život u oklopu kojeg u biti nikada nisi vidio iz perspektive promatrača i zamarati se, nakon toliko godina, jesi nekome prema hedonističkom tonu ugodan ili neugodan, nije niti tužno. Tu ti sad već kažem da si glup, prijatelju. Ne, ovo nije još jedan post o tome kako moramo voljeti sebe. Ovo je post o tome kako trebaš voljeti voljetnosti.

Ako ne razumiješ što su voljetnosti, previše si povezan za ovaj blog.

Previše si ne-blog za razumijevanje napisanog.

Što kad bih vam rekla da ja primijetim? Primijetim da su se curi koja sjedi ispred mene u busu naježile dlačice na licu jer je slušala glazbu? Primijetim tu jednu crtu koja ti prođe licem kad te nečija riječ ubode, ali je brže-bolje prekriješ osmijehom i uzvratiš sakrazmom. A zatim ti pogled odluta negdje okolo i razmišljaš o tome. A strahovito to želiš prikriti.

Što kad bih vam rekla da ja mogu unaprijed osjećati? Tako da neke osjećaje proživim dvaput. To je moja supermoć. Letim, ali stoječki. Čitam misli ali ne znam što misliš. Bojiš se? Nemoj. Ja samo znam. Znam tko sam. A kad znam tko sam ja, lako mi je otkriti tko si ti. Ili ne…

Ponekad se brineš je li nešto dovoljno dobro/dugo/sažeto/lijepo. Što kad bi ti rekla da to sve što si naveo ne postoji? Da su to izmišljotine u koje ljudi svrstavaju svoja mišljenja jer ih ne znaju drugačije izraziti. Meni je dobra dvica iz matematike, nekome je to smak svijeta. Čemu onda polagati svoj rad i trud u nešto što ne postoji. Točnije, postoji, za svakog pojedinačno. Ja sam uvijek imala dvicu iz matematike. Iako sam mogla “bolje”. Ali, što je bolje? Razumiješ me? Sama sebi stvaram. Sama sebi zapisujem koordinate i po tome plovim. Nekad zalutam, nekad tonem. Ali ne tonem za “super si”, ne tonem za “ne valja ti to”. Tonem jer sam sama krivo zacrtala koordinatu. Sama sam potonula. Ali sama se ne izbavim. I to je poanta. Pronaći nekoga tko će ploviti s tobom. Ali zajebi ono “ploviti istim putem”. Prava je stvar kad pronađeš nekog tko plovi potpuno različito, ali se uvijek nađete u istoj luci. Taj netko tko zna da te na desnom uhu uvijek boli naušnica na hrskavici. I pazi da zaobiđe to mjesto dok ti češlja kosu prstima. 🙂

 

Nakon duugo, duuuuuugo vremena – I’m back! Ima li vas još ovdje, šačice vjernih?