UKRADENA PERSPEKTIVA

Kad narastem, želim biti zaštitar u noćnom klubu.

Koja mlada, ambiciozna, perspektivna i maštovita mlada dama, zar ne? Ne. Sve ne, osim toga da sam besramno mlada i zelena. I tek sam nedavno otkrila što znači riječ perspektivna jer me trener u teretani sarkastično počastio tom odlikom. Dok sam još išla u teretanu i mislila na prijemni. Znači, prije pola života otprilike. Trenutno sam u lijepom periodu života (nejdem u teretanu, više ne mislim na prijemni, perspektivna postala nisam, sarkastična ostala jesam) u kojem mi je jedini stvarni problem to što ne mogu zdepilirat brkove radi herpesa na usnici i to što mi je sinoć skoro ponestalo vlažnih maramica da operem cipele za van. Bruhhh… Prvo i prvo, za brkove me, onak, nije briga, to sam predstavila kao problem jer moj mozak tako funkcionira. Ne znam je li to do toga što sam ženskog prokletog roda i tako smo “programirane” ili sam jednostavno JA takva. Gle, smetaju i meni kiseline koje ti proizvodiš pod pazuhom, bez OPG-a i dozvole EU, pa ti ne serem i ne bunim se da si odvratan i da ne možeš prodavat krafne i smutije s tim i s herpesom na usnici. Otkad imam herpes, ne šminkam se i dolazim na posao kao govno al u odjeći iz Zare, ljudi me sažaljevaju. Budem nadrkana i bijesna i dobijem više napojnica nego kad glumim da mi je drago što je mama rodom iz Ljubuškog školovana dvije godine u Čitluku pa potom udana za neukog susjeda koji su, kao perspektivni mladi ljudi (jel’) odlučili svoje živote nastaviti u Njemačkoj (ha gdje drugdje) odlučila dovesti svojih četvero dvojezične djece na ljetovanje i svoje svađe s neukim mužem prezentirati ispred mene dok čekam da mi kaže koji će jebeni prijeljev na jebene krafne za sina koji prevodi sve to malenoj rođakinji koja nije imala priliku naučiti bosansko-njemački tako vrsno. Ne znam, valjda su ljudi prepoznali tu moju iskrenost, da mu se neću smješkat dok mi pare ulja za prženje mrse vlasi kestenjaste kose na +40. Valjda su me htjeli nagraditi s tih 2-3 kune koje dobijem. Hvala ti lijepa! To mi je i više nego dovoljno s obzirom da nemam apsolutno nikakvog drugog života nego tebi pakirati krafne. Mali hint: ovo nije bio sarkazam. Stvarno hvala čovjeku, budem sretna kao moja baba kad joj pomidor izraste veći nego susjedin, i uvrijedim se ako mi ne ostave koju kunu. Ne šalim se. Nekad ih čak ni ne pozdravim.

Nadalje, osim što se prepirem s Nijemcom (čiji sam bicikl ukrala) svako jutro jer stalno moram vraćati bicikl u svoje dvorište nakon što čovjek uzme ono što je njegovo k sebi, nikako da shvati, slušam lavež svog kutreta (makedonski: pas) i tražim zvijezdu Sjevernjaču. Možda mi ona može objasniti par stvari. Tipa, kako sam odjednom buduća profesorica hrvatskog jezika i književnosti, gdje mi je otišlo ljeto i zašto na poslu i zašto mi mozak uništava perspektivu?

Dok čekam odgovor, potrošim polovicu plaće na naočale jer sam čula da sve odrasle cure to imaju. I mazim dečka drenažom glija i živčanih stanica. Ne znam što je točno drenaža, s tim me trener nije kitio u teretani, ali mi se čini odgovarajućim terminom za maltretažu (vidiš, baš vuče na drenažu). Ako griješim, ispravite me. Njemu je svejedno, on jadnik više ni ne razmišlja. Jer ja razmišljam ne za dvoje, nego za dvadeset i dvoje. I ne preuveličavam. Čak se toga i bojim. Okej, prestravljena sam. Uništavaju me vlastite misli i mozak. Vlastita mašta i iluzije u kojima živim i koje me smiruju i isključuju istovremeno. Vlastite slike i prizori praznina i ništavila kojima ja dajem svoje boje i oblike. Svoje tonove i melodije, ritmove po kojima ja znam plesati, a nitko me drugi ne može više pratiti. Uništavaju me, misao po misao, riječ po riječ, očekivanje na očekivanje, a znam da sam iznad toga svega i to negdje daleko od materijalnog i očima vidljivog. Moje srce, točnije ova mala babina šljivica koja mi pumpa život u oklop koji sam naslijedila teži nečemu što još nisam otkrila jer očito Sjevernjačin poštanski sandučić pretrpan. Teži životu. Ne onakvom kakvom ga opisuju u knjigama. Dobro, možda malo. Teži podrapanim koljenima i modrim usnama od predugog boravka u moru. Teži tome da me mama vuče natrag u kuću nakon cijelog dana divljanja s dječacima iz ulice. Teži čistom prostoru iznad koljena lijeve noge i potiskuje dan kad se to dogodilo, potiskujući i promjene koje je sa sobom donijelo. Ne misleći pod tim na ožiljak koji cijeli život stoji i ne mrda s iste pozicije. Kao ni zaštitari u noćnom klubu. Stoje ispred i ruše perspektive mladim, pijanim adolescentima. Stoje i ne daju. Tako stojim i ja, u prošlosti koja ruši perspektivu budućnosti. Pa zašto onda, kad narastem, ne postati nešto što već jesam?

..

.

 

Nakon duže pauze, jer sam lijena guzica. Budem se sad potrudila da češće kakim na blogu 🙂 Btw, blogu je bio rođendan tamo sredinom srpnja, pa sretan mu prvi rođendan i ujedno hvala vama koji ste tu cijelu godinu bili uz mene i moje škrabotine 🙂

Oglasi

NE DA MI SE NASLOV

Ne znam uopće otkud krenuti.

Nekad u srednjoj, kad bi trebali pisati esej i kad ne bih imala inspiracije (to ne bi bio esej iz književnosti. Tamo sam uvijek imala nešto za prisrati jer smatram da ja, balavica koja kao puno čita znam nešto o nečemu. Da.) poslužila bi se onim da prepišeš naslov al ga malo okreneš. Tu sad trenutno nemam ni naslov tako da mi ni to nije opcija. Jer, kako unasloviti kaotičnost? Možda kaotičnost. Kad bih to ispremetala dobila bi neki otiči s tvrdim č i kao. Kao otiči. Bogami sam i otišla. Spićila sam se u plavu igračku na struju koja stalno staje pa kreće i daje ti lažni nadu da ćeš stići pojesti sendvič od pršuta u Dubravci na autobusnom. Otiči kao-sam i to trčećim korakom, pljujući sve što sam taj dan prošla kako bi mi se ego oporavio. Inače kad tako pljujem znam da je obrambeni mehanizam prouzročen neuspjehom, al ovaj put je nešto bilo drugačije. Ovaj put nisam znala jesam bila iskrena prema sebi ili si olakšavam tim “sranjem” kako je, u biti, sva loša nesreća uvijek na meni. Ajme, ne znaš li onaj osjećaj kad si u nečemu predobar i znaš da ti nitko ne može reći suprotno, i zapravo uspiješ u tome? Ni ja.

Kao prvo, osjećala sam se kao izdajnik po drugi put u životu. Prvi put je bio kad sam nabavila psa i odjebala nezahvalni mačji rod nakon barem 20 mačaka (ne preuveličavam) koje sam imala, neke i porodila, othranila, naučila da same otvataju vrata od kuće, dopuštala im da budu promiskuitetne, znači bila sam VRLO liberalan, korektan, fer i pažljiv roditelj i da su mi mogle ostavljati recenzije nakon što su radi kurvanja (iako sam ja i to dozvoljavala bez obzira što kao jedna vrsta svodnika nisam dobivala profit u današnje krizno vrijeme) odlučile ostaviti svoj 9. život na kolu ili braniku od auta, ili jednostavno samo otići iz hira, bezobrazno i bez pozdrava, imala bi 5 zvjezdica! I sad imam psa i kad sretnem mačku ne želi se ni pomazit. Osjeti kurva, osjeti.

Drugi put je bio kad sam sjela u tramvaj nakon što sam se tri i pol sata vozila pokraj nepoznate osobe koja mi još nije ni dozvolila da sjednem pokraj prozora. A ja UVIJEK moram sjediti pokraj prozora. No dobro, odlučila sam ne raditi scenu pošto sam shvatila da sam sretna da uopće sjedim jer je nas petero bilo s kartom za sjedalo 33. Šestero, ako ubrojimo ženu koja je odbila platiti kartu za svoje dijete pa ga je nagurala u krilo i kasnije podojila bez pardona. I s tim da me prvo smjestilo do prozora pokraj čovjeka kojemu je trebalo sjedalo i pol i znojio se ko svinja. Zamalo mi se lice prilijepilo za staklo koliko sam se jako morala odmaknuti od njega da se ne dotaknemo… Odjednom sam zavoljela sjediti do prolaza.

Kad sam se izvozala tramvajima, kasnije na povratku za doma opet nisam dobila sjedalo do prozora i to sam shvatila kao pošten comeback autobusa radi počinjene nevjere.

Tramvaji mi nisu neka fora. Izgledaju kao neka vrsta moderne igračke koju bogati klinci dobiju pod borom i prestanu se s njom igrati nakon što raspakiraju omot skuplji od mog života. Inače sam poput freak-a koji promatra po autobusima i onda to dokumentira na svom blogu, a ti tramvaji mi nisu dali neki materijal jer nikoga tamo nije briga ni za koga ni za što. To mi se onak, malo svidjelo, s obzirom da živim u okruženju z kojem će te pitat zašto nisi oprala kosu. I gdje znaju da ti nokat na palcu desne noge raste u koso (kako to boli). Tako da nisam pronašla materijal za prigovore i sranja. Možda jer sam bila zaokupljena tim da se ne izgubim i stignem na prijAmni.

Znaš ono kad te negdje češe od uboda komarca pa se izrežeš od češanja posvuda, a opet ne pronađeš mjesto gdje te ful češe? Tako se nekako ja osjećam u svom životu. Stalno nekam’ grebem i tražim, a ne mogu naći ubod komarca. Kad pomislim da sam ga našla, shvatim da je to rana od brijanja na koljenu kojoj treba otpast krasta pa me SVRBI. Kužiš me, frende…

I ono, što je tim ljudima u Zabregu da ne znaju objasnit gdje je bilo što što ih pitaš? Žena radi u pekari “Mladost” (imam dokaz jer mi je ostalo slanca pa imam vrećicu) i ne zna gdje su bazeni “Mladost”. Udaljeni su 200 metara i to sam otkrila jer sam sama bauljala okolo. Ta žena iz pekare sam ja. Moja srž i sreća, onako svemirska, je negdje 200 metara od mene, al ti nikad neću moći objasniti kako doći do nje. Vrzmaj se sam po Savi, nosi torbu za koju si se nadao da će biti lakša nakon što si frendici iskrcala 2l domaćeg vina kojeg tegliš od doma, isplivaj bazen ispod granice za muške pristupnike i onda zaseri nešto što radiš čitav život. Kad to sjebeš, ovako kako sam ja, znat ćeš da nije to poanta. Možda i je, ne znam? Al ako si se tijekom prijAmnog jedini žalio da hoćeš kući svom psu (i mami, al to nisam htjela reći baš naglas) i bio sretan do boli kad te skoro bacio na pod od sreće što te vidio (ne bi tako mačka, ne boj se) i osjetio mir, trebaš li dalje tražiti? Opet ne znam. Možda ne treba. Radi straha ili ispravnog osjećaja da nije za mene, ne znam? Kako ću znati? Ni to ne znam. I ne da mi se. Ne da mi se znati, okej?

Ne da mi se znati.

BICIKL U BANKOMATU

Nikad mi neće biti jasni ljudi koji pored pola praznog autobusa sjednu baš pokraj mene. Okej, zašto? Imam tremu tad. Moram stalno pratiti gdje ide čovjek koji ulazi u autobus jer ako dođe i pita me je li slobodno (HAHAHAHA) naravno da ga neću čuti jer tko normalan ide igdje sam bez slušalica? I kužiš, metnem slušalice i okrenem se i gledam u prozor kao da mi život ovisi o tome i da ću proći prijemni ako dovoljno jako piljim u njega. A stvarno jako želim taj prijemni pa ću se onda stvarno jako zapiljit u prozor umjesto da treniram, pa mi nemoj onda dolaziti do sjedala i interuptirat me kad vidiš da očito nije slobodno ako sam ja zauzeta? Jer samo lijene guzice se ne bi potrudile oko onoga o čemu sanjaju. A ne-lijene guzice pilje u prozor. A ti se makni. Hvala ti na tome.

Nikad neću razumjeti ljude koji na bankomatu u utorić na kojem je nacrtano KAKO TREBA UMETNUTI KARTICU, svejedno MEĆU s druge strane. Bože, ne postoje ti književni velikani, ne postoji taj Marulić, Zoranić ni Krleža, bogami mi Dostojevski, koji bi mogao opisati tu upornost guranja kartice u krivu stranu. +30, nervozno namještam bicikl koji sam ukrala Nijemcu iz apartmana jer svoj uporno pumpam pa se ispumpa, mislim, neće se Nijemac ljutit, ima tri bicikla, vaLda, i pokušavam ga namjestiti da pedeset tisuća i dvjesto turista izađe iz faking studenca i prođe pokraj tog milimetarskog prostora za stat na bankomat, jer eto sreća nemaju druge stepenice… I gledam je. Znači, samo je gledam i prestalo mi je smetati i sunce koje je odlučilo svaku zraku uperit u moje čelo i oči, i to što sam zgnječena između bicikla, turista i studenca i to što kradem BICIKLOVE i to što više hrpica izmeta svog psa pokupim dnevno nego što imam prijatelja. Samo je gledam i divim se tom samopouzdanju guranja te kartice. Ljudi… Da mi je tu upornost imati u životu, ne da bi prošla prijemni nego bi već bila dekanica Kineziološkog fakulteta u Normandiji. Došlo mi je istovremeno da zaplačem, pošaljem joj security da je otpeljaju jer će razvaliti bankomat ili da se fino najedem njezine gluposti i onda to prepričam vama. Izbor je očit. S obzirom da sad ovo pišem, je li? Jer da sam je prijavila, vjerojatno bi sad bila u pritvoru s obzirom da bi ih ona uvjerila da sam ja pokušala svoj bicikl, hehe pazite ovo “svoj” ugurati u otvor za karticu. I vjerojatno, VJEROJATNO, koliko je uporna to bi joj i prošlo. Jesus. Samo okreni faking karticu i daj mi da provjerim jel mi stigla mizerija od plaće. Nakon što sam sve to istrpila i mirno podnijela, dočepam se bankomata da bi mi pokazalo da nemam lipe. A ona frajerica je digla 100 kn. Ok, na onoliko guranja mislila sam da joj treba barem pola miliona jer joj kamatari stoje za vratom i govore da baš tako treba ići kartica unutra. 100 kuna ljudi moji…

Nikad neću razumjeti ljude. Niti želim. Dosta mi je što bi trebala kao razumjeti sebe? Otkud vam to? Što nije bolje ovako besciljno bauljati okolo, a u biti o svemu razmišljaš i sve procesuiraš gore nego iti jedno čudo tehnologije. I opet ne napraviš ništa glede i u svezi toga (rekla bi moja prof).

Nikad neću razumjeti ljude koji ne znaju za taj bus u 11.30 u nedjelju nakon izlaska. Kad dođeš ubijen na kolodvor s planinom stvari nakon sleepovera kod frendice, i čekaš bus, a u biti čekaš Godota.

Nikad neću razumjeti ljude koji sve razumiju. Koji znaju kako umetnuti karticu u bankomat, napraviti zvijezdu i pad natrag. Ljude koji prođu taj prijemni i završe taj fakultet.

Voljela bih jednog dana ne razumjeti sebe. Da netko jednom kaže da me ne razumije. Da ne razumije ljude koji sve to mogu ..

 

P.S. Uskoro mi je nekakva godišnjica/rođendan ovog švrakoskuplja zvanog blog. Ne sjećam se točno koji je to datum u srpnju bio, pa ću si odabrati neki koji mi je drag, ok? Tad ću napisati neki prejebeni post pa mi svi svi dolje napišite “Sretan rođendan”. Deal?

BEDEMSKI POHANAC

Kako se ponašati kad znaš da će ti se promijeniti kompletan život na današnji dan, za mjesec dana? Nisam u 8. mjesecu trudnoće, za sve kojima je to prvo palo na pamet. Ne treba mi sad maleni kenjkavac kad sam i ja sama još kenjakavac. Uglavnom, postavila sam pitanje i, kako sam imala čuti, na pitanja se obično dobiju odgovori. Fun fact,…pogotovo ako živite u Republici Hrvatskoj, zar ne? Vidite, ja sam se tu već masu toga sama pitala, a odgovora niđe. Tako mi je čitav život. Vrzmam po glavi pitanja i pitanja i pitanja. Nižu se poput autobusa na peronima kolodvora. Autobusi su pitanja, njihova kretanja odgovori. Jel vam ikad autobus došao na vrijeme? Volim pitanja na koja ne trebam odgovor. Zašto bi došao na vrijeme, nije da ima samo taj jedan posao. Frustraciju na stranu jer ima vas koji se ne vozite javnim prijevozom pa vas ovo ne zanima. Tako kako autobus nikad ne dođe na vrijeme, ne dođu ni moji odgovori. Pa ću vjerojatno odgovor na pitanje s kojim sam započela post znati dan nakon tog dana, znaći za mjesec dana i jedan dan?

Možda to i nije loše. Ne znati. Teturaš od dana do dana i nemaš pojma o ničemu. Divota. Da mi je spasit glavu tako bar na dva dana. Ono da je potpuno prazna i da možeš istinski uživati u bilo čemu što radiš. Bez da se misliš što si ručala i zašto si pojela 3 kilograma svinjetine i načuđavaš se OTKUD TI ŠLAUF?!?!?! dok, ne znam, čupaš travu koja je izrasla iz bedema dok hodaš gradom. (sad šalu na stranu, nedavno sam svjedočila ženi koja je čupala travke iz bedema svakih 20 metara. Voljela bih da nisam.) Valjda je to nekakva bit. Da možeš u miru čupkat travkice dok ti šlauf viri iz nove majice iz Zare. A ne da se čitav dan misliš je li sve u redu s tvojim plućima iako u životu nisi imala problema s njima, ne pušiš, treniraš od drugog osnovne i svako toliko otrčiš 10-ak kilometara. Jer ti je netko tko je kao završio medicinu rekao da ponoviš spirometriju. Da mi je netko ikad, IKAD rekao da ću biti toliko ratoborna za svoj ORGAN, rekla bi mu da je gluplji od tog doktora. Mislim se, jebem ti mamu koja te poslala na medicinu, valjda ja ZNAM. Kad sam si upropastila par važnijih životnih događaja radi toga što me uvjerio u (ne)sposobnost mojih pluća i zdeprao me, obavila sam par seansi sama sa sobom i napuhala mu 98% iz prve. I mislim si, jebem ti mamu OPET, valjda ja i moja pluća znamo koji su nam kapaciteti bolje nego ti, tvoja mama naravno i medicina. I onda si opet mislim, nije li mi bolje čupkat travu i mazit šlauf? Ha, Bože moj. Ja i doktorova mama mislimo da je. A s obzirom da je sina tako dobro usmjerila, njezin odgovor nije sporan.

I tako. Letim od teme do teme, čupkam i ne čupkam travke, svađam se s doktorima i upropaštavam si životne događaje. Idem sad jesti pohanac. Uživajte u mojim škrabotinama – do sljedećeg čitanja, moja šaćice 🙂

KOORDINATE ČEŠLJANJA

Možeš tisuću puta brisati i izrezivati, misli i dalje stoje. Možeš tisuću puta pokušati biti zaokupljen nečim drugim, tisuću i jedan put ćeš šamarom realnosti biti vraćen na staro. I to je okej, stvarno je. Bježi, koliko te noge nose, bježat ćeš mirovajući. Hodat ćeš, a stajati. Izlizano je ali isto tako ćeš se smijati, a plakati. Tad će te boliti ona stvar je li izlizano ili nije. Sve to i nije baš primamljivo, ali tko nas pita? Zapravo, pitaju nas. Ponekad to i jest problem, barem kod mene. Previše me pitate, to je meni. Ja sam čovjek za pusti me. Ja sam čovjek za sebe. Čovjek za njega. Čovjek za sve, a ni za što. Čovjek koji voli ljude koji znaju da kad mi češljaju kosu prstima trebaju paziti pokraj desnog uha. Čovjek koji voli ljude koji su znali da mi je smetao prorez na lijevoj nozi te haljine i čovjek koji voli ljude koji znaju da taj ožiljak ne bih nikad odstranila. Volim ljude koji će znati da je bila hrabrost napisati da sam čovjek.

Ja dišem svoju budućnost, a uopće je nemam. Udišem maštu svoje realnosti, krojim snove koji nikad nisu sanjani. Osjećam pijesak pod prstima dok me valovi tjeraju natrag. Što kad bih vam rekla da taj pijesak nije onaj u moru, a valovi nisu morski?

Biti dovoljno povezan da ne razumiješ nepovezanost je tužno. Biti sretan, a ne znati za sreću još je tužnije. Živjeti čitav život u oklopu kojeg u biti nikada nisi vidio iz perspektive promatrača i zamarati se, nakon toliko godina, jesi nekome prema hedonističkom tonu ugodan ili neugodan, nije niti tužno. Tu ti sad već kažem da si glup, prijatelju. Ne, ovo nije još jedan post o tome kako moramo voljeti sebe. Ovo je post o tome kako trebaš voljeti voljetnosti.

Ako ne razumiješ što su voljetnosti, previše si povezan za ovaj blog.

Previše si ne-blog za razumijevanje napisanog.

Što kad bih vam rekla da ja primijetim? Primijetim da su se curi koja sjedi ispred mene u busu naježile dlačice na licu jer je slušala glazbu? Primijetim tu jednu crtu koja ti prođe licem kad te nečija riječ ubode, ali je brže-bolje prekriješ osmijehom i uzvratiš sakrazmom. A zatim ti pogled odluta negdje okolo i razmišljaš o tome. A strahovito to želiš prikriti.

Što kad bih vam rekla da ja mogu unaprijed osjećati? Tako da neke osjećaje proživim dvaput. To je moja supermoć. Letim, ali stoječki. Čitam misli ali ne znam što misliš. Bojiš se? Nemoj. Ja samo znam. Znam tko sam. A kad znam tko sam ja, lako mi je otkriti tko si ti. Ili ne…

Ponekad se brineš je li nešto dovoljno dobro/dugo/sažeto/lijepo. Što kad bi ti rekla da to sve što si naveo ne postoji? Da su to izmišljotine u koje ljudi svrstavaju svoja mišljenja jer ih ne znaju drugačije izraziti. Meni je dobra dvica iz matematike, nekome je to smak svijeta. Čemu onda polagati svoj rad i trud u nešto što ne postoji. Točnije, postoji, za svakog pojedinačno. Ja sam uvijek imala dvicu iz matematike. Iako sam mogla “bolje”. Ali, što je bolje? Razumiješ me? Sama sebi stvaram. Sama sebi zapisujem koordinate i po tome plovim. Nekad zalutam, nekad tonem. Ali ne tonem za “super si”, ne tonem za “ne valja ti to”. Tonem jer sam sama krivo zacrtala koordinatu. Sama sam potonula. Ali sama se ne izbavim. I to je poanta. Pronaći nekoga tko će ploviti s tobom. Ali zajebi ono “ploviti istim putem”. Prava je stvar kad pronađeš nekog tko plovi potpuno različito, ali se uvijek nađete u istoj luci. Taj netko tko zna da te na desnom uhu uvijek boli naušnica na hrskavici. I pazi da zaobiđe to mjesto dok ti češlja kosu prstima. 🙂

 

Nakon duugo, duuuuuugo vremena – I’m back! Ima li vas još ovdje, šačice vjernih?

OJ, EJ, NABUKODONOSORE!

A i taj naš mozak je fascinantan. Neću ga nikad shvatiti. 02.05 ujutro je i meni na pamet padne NABUKODONOSOR. Za Boga miloga, zašto? A svjesno razmišljam o tome ima li ajvara doma jer sutra imam roštilj. I uleti mi nabukodonosor. Možda on ima ajvara, ne znam? Koji drugi razlog može biti? Ili voli ajvar pa nas je mozak upario. Možda je mozak zapravo najveći lovematching aparat, a očajne usidjelice to nisu otkrile, nego partnere traže po njuškalu, ili u emisijama tipa Ljubav je na selu, što mi je još i gore od njuškala. Na njuškalu je bar sve crno na bijelo, k’o na pazaru. Btw, kad smo već kod pazara, trebalo bi se i tamo održavati neko uparivanje. Što ja znam, danas čitam kao crna kronika, mladić provalio u neku farmu i silovao kozu. Vlasnica je to utvrdila jer je bila cijela natečena, “odmah joj je bilo jasno što se tu dogodilo”. Sramota, mogao je bar malo nježnije. U svrhu prevencije takvih događanja i nateknutih koza, uparujte ljude sa životinjama i provedite i to fino u zakon dok mi koji životinje držimo za ljubimce, a djecu dajemo u heteroseksualnu zajednicu, ne ispadnemo potpuno OUT. Mislim ono. U 21. stoljeću NEMA mjesta diskriminaciji. Molim lijepo. Ako će ti smetat što će taj mladić svoju natečenu kozu pred matičara, fino seli u Nizozemsku i učlani se u stranku pedofila u saboru pa se bori za prava. Jer se i to danas može, pa zašto ne iskoristiti YOLO i probati SVE jer ti KONZERVE ne trebaju u životu. Mi ne znamo što znaći uživati. U životu, dakako, jer kako bi mi uopće znali što je život.

Evo ja bi se i tu sad pobunila i na vašem mjestu počela nositi križ, pravi drveni križ, po ulici, jer sam svrstana u konzerve, a meni kao autoru nitko nije dao ovlasti da tako prosuđujem svoje čitatelje i generaliziram bez prava na to. Još pogotovo ako ste žena. E onda, brate, opleti po prosvjedima jer nije bilo dosta. I neće nikad biti!!!!!! Da!!!!!

Dođe mi da im kažem da jebeno začepe. I žene i crnci i izbjeglice. Okej, ženo, bila si diskriminirana prije isusa i nisu ti dali da nosiš hlače (iako si ti, moš si mislit, baš to htjela nositi) ali sad možeš, i svejedno ih ne oblačiš. Možda nekad, al se onda PREDOMISLIŠ jer si napuhana, a kad si napuhana te to steže pa ti se vidi šlauf pa onda ipak navučeš široku haljinu. Što se, koji klinac, žališ više? Jel možeš govoriti? Nažalost. Jel možeš u sabor? Pa imamo faking Kolindu koja nas predstavlja svijetu. Oprosti što te, kao ženu, nismo onda poslali i na mjesec. To je bilo jako diskriminirajuće od SAD-a. Možda da pokreneš parnicu protiv njih sada. Jel možeš oženiti sama sebe? MOŽEŠ I TO. Prestani biti nezadovoljna, jer kad ti se ugodi i sve to što sad želiš, sutra ti se više neće sviđati. Sljedeće, crnce obožavam, daleko od toga, nisam ja rasist. Al brate, braaaaaateeeee, prestanite. Ako ga pogledam, GLEDAM GA JER JE CRN. Ako ga ne pogledam, NE GLEDAM GA JER JE CRN I TO MI SE GADI. Okej, uzet ću bijeli štap i tapkat po svijetu da sam slijepa da se ti ne uvrijediš. Izbjeglice neću ni komentirati jer ne znam koja j***** prava očekuju od TUĐE države. Još im tamo nose bolju hranu nego što ja doma imam. Ma daj, svijete. Kud ovo ide?

Neću sad srat o tome kako ima gladnih, bijednih i siromašnih. To će u nedjelju moj svećenik sa djetetom na putu.

A njih jadnike ću, evo, obraniti. Uskratilo im se jedino što životu, iz moje skromne perspektive, daje smisao. Obitelj. Ali vlastita. Stoga, dragi Domagoj, ako i jesi napravio dijete, neka si i podržavam to. Napravi i još koje, ovi koji te dolaze slušat nedjeljom nisu ništa bolji od tebe “grešnika”. Pozdrav.

MISE I ŠTAPOVI – REKLAMNI USKRS

Znaš ono kad te čeka 150 stvari za obaviti, a ti pronađeš 151 razlog zašto to još jednom odgoditi, i počneš opet iznova razmišljati o tome kako su mediji iskomercijalizirali sve, od nožnog prsta i kreme za kurje oči do jadnog malenog, nevinog Uskrsa. Pa ti baš za Uskrs nameću nekakve slučajne akcije baš svih sastojaka koji idu u francusku salatu, i općenito na blagdanski stol. Tako da ako nemaš za te idealne diskontne cijene, još i osjetiš tračak grickanja savjesti jer ti djeca žude za nekim tamo nakaradnim zečevima od gospine čokolade. Drugog razloga ne vidim da im cijene budu tolike. Što fali dobrom starom blagdanskom stolu kakvog je moja baka imala (opet ja o baki) prije 50 godina. Malo zelenja, pokoje domaće jaje i ebeno dobra pogača. Nabacaju toliko, kad na ovaj sveti dan moram reći, pizdarija, da ne znaju ni sami što bi prije strpali u pogana usta koja su bila prva na oltaru danas na misi i čekala da ih dopadne kapljica blagoslovljene vode, jer su tako veći i bolji kršćani. Pa čim izlete iz crkve se žale na to kako im svilena košulja ne podnosi mrlje, pa tako ni od TE vode, a masno su je platile da bi je nosile baš na Uskršnju misu, o hlačama, rekla je, neće ni govoriti. Kasnije, odmah u utorak (jer je u ponedjeljak još uvijek žderačina), trpa se u tajice i sportsku majicu u nadi da će je par potezanja sprava u teretani spasiti od toga što sad više ne stane u hlače od 200€.

Što se, zaboga, događa? Dođem na misu na faking Veliki petak, ono nemoj mi to upropastiti bar. Jer odem tako na misu tih par dana koji su mi dobri. Nisam ja oltarska lizateljica. I svećenik nam na oltaru, umjesto pokoje pametne je li, što se od njih očekuje, održi predavanje o kleveti i ogovaranju i sotonskom djelovanju iza toga svega, jer on ima ljubavnicu i dijete na putu. Al kao nema. Al nije on ništa implicirao. A mi nismo ogovarali.

Sjednem mirno u klupu i gledam ljudine koji popunjavaju prazna mjesta, i dođe gospođa baka koja očito smatra da sam na njezinom mjestu, i uz apsolutno čitavu praznu klupu ispred, pita, kao najveće žrtveno janje, veće od onog Abrahamovog, bi li mogla ona tu sjesti. Ono, jebote, ne bi? Imaš cijelu klupu ispred, možeš tamo ne samo sjesti, nego imati prokleti piknik i ležati dok čekaš da te poprska blagoslovljena voda. I ode stara, uz rečenicu “A što ću, kad su curice zauzele mjesto”. Što što ćeš? Što što ćeš majke ti? Reći ću ti što ćeš. Prvo, nemoj dolaziti u crkvu na dan kad je u crkvi 760 ljudi ako ti treba 20 ljudi oko tebe da te posjednu dolje samo. Neće te bog dignut sebi, kako one kažu, jer nisi došla na misu jer si jebeno nepokretna. Pa vidi čovjek da ne možeš…Drugo, ako već smatraš da imaš “svoje mjesto” onda mi stavi tamo neku registraciju ili što već, OIB, da ja znam da tu ne trebam sjesti. Okej? Al nemoj mi u krcatom redu, pored jednog cijelog praznog, tražiti da sjedneš. Fer plej greni.

Kasnije je bilo ljubljenje križa i stara (inače kao nepokretna) je, očito nevjerojatnog skilla, uklizala ispred mene, pored mene žive i zdrave, bolje nego što je Janica ulazila u svoje zavoje. (A taman sam imala generalnu probu pućenja usnica da ispada da ljubim a ne ljubim jer ne želim HIV od sline koju časna kao prebriše nakon što pola naroda izbali križ.) Jer ona to može, jer je starija. Mi mladi smo nekulturni i neodgojeni jer ne znamo da je to NJEZINO MJESTO. Osvetila mi se krvnički. Rekla bi moja kolegica, jebački.

Okej, stari ste. Okej, nosate taj štap iako i vi i mi znamo da polovici od vas ne treba. I okej, mi mladi smo nekulturni, neodgojeni, oprasiti, naprasiti, bezobrazni i neobzirni. Divljaci koji ne poštuju starije ljude, u crkvi pogotovo. Al jebeno nemamo noge i kičmu od čelika. Ne stoji mi se 3 sata na nogama, niti mogu, niti želim. Nemam štap i nemam 80 godina, ali nema ni baka koja me ljubazno primila kraj sebe i još me čitavu misu svako toliko dragala po koljenu. A ne poznaje me. Uz rečenicu da sam draga curica, popraćenu konstantnim osmijehom upućenim meni. Baš me fino mazila. Volim se ja maziti, pa makar tako i sa stranim bakama. Bake uvijek najbolje poglade.

I to je, ljudi moji, dovoljno. Jedan osmijeh. Jedan osmijeh uz “mogu li ja tu sjesti”, jedan osmijeh uz “hvala”. I ustala bi se. Čak bi joj sljedeći put donijela i registraciju s njezinim imenom, da joj više ne sjeda zločesta omladina.

Pa vam zato ovim putem želim čestitati Uskrs, vama koji slavite. Vi koji ne, isto vam čestitam, jer bar niste ovoliko živaca potrošili na misi, pa zato isto slavite skupa nama. Bar se nasmiješite, nemojte teturati okolo sa štapovima 🙂

I pomazite tu i tamo nekoga.