UNKNOWN TITLE – PART NINE (9)

nem

Nedjelja, prokleta nedjelja.. Tjera me na razmišljanja koja pod svaku cijenu želim izbjeći. Odgoditi. Meštar sam u odgađanju, odugovlačenju, izbjegavanju i pronalaženju izlika i načina da to ne učinim. Dok sam sjedila u dnevnom boravku i prepirala se sa sestrama koja će otići do dućana po jedan limun i vaniliju, sinulo mi je kako sam okružena seratorima. Ne onim seratorima koji govore da nisu spremili ispit pa nekim čudom izvuku 96% NE ZNAJU NI SAMI KAKO, nego onim okorjelim seratorima kojima je sranje preuzelo čitavi mentalitet, način razmišljanja, hod, govor, disanje. Kojima sranje upravlja doslovno svakim postupkom u životu. Tipa, što mi se vrijedi sad ustati i ići na posao kad živim u sjebanoj državi u kojoj nitko moj rad neće cijeniti, niti mi ga pošteno unovčiti. Glupi ZET-ovci i karte od 4 kune, rugaju se sa sirotinjom. Neću je platiti jer, zašto bih se ponižavao i davao 4 kune? Pričekat ću kontrolu i onda njima srati o tome kako neću iznevjeriti svoj ego i cvikat kartu koja mi ne vrijedi čak ni sat vremena, a ja moram samo do dućana jer mi je žena kući bolesna, nema jednu nogu i oko joj visi vezano oko vrata na lančiću kojeg sam joj kupio za 25. godišnjicu braka od povrata poreza kredita kojeg još vraćam.

Nakon što sam se sama sebi nasmijala na ovu prekrasnu sliku koja mi se stvorila u glavi, i nakon što sam potapšala ZET-ovca po ramenu uz tihi izdah koji će razumjeti samo ljudi koji rade s ljudima koji samo seru, još jednom sam se nasmijala na revolucionarnu rečenicu koju svaki dan iznova poželim tetovirati posred čela: “Ajde prestani srati.”

Samo prestani, molim te. Prestani mrziti cijeli svijet jer zapinješ na ženino oko dok je vodiš na WC i jer mrziš kad joj se taj lančić okrene na drugu stranu pa se ne vidi ni oko ni uglancano zlato koje šljašti više nego Bryantova glava kad je okupa znoj. A TI si joj ga kupio uza sve probleme koje imaš. Ovations, please. Standing ovations.

Neću sad palamudit (tu me riječ naučila baba i smatram da je svi trebaju znati, pogotovo ljudi koji samo seru) i pričati o ružičastom svijetu u kojem kad vidiš novčanicu na podu, ostaviš je jer će se možda netko tko ju je izgubio vratiti. Moš’ si misliti, ako je ti nećeš uzeti, ja ću i još ću ti se zahvaliti. Samo govorim da me ne zanima to što ti ne shvaćaš stvari koje ja shvaćam. To da me nije toliko briga hoće netko danas-sutra cijeniti to što ja treniram 6 puta tjedno za prijemni kojeg možda neću proći, ili kad budem na satu tjelesnog palamudila djeci o tome kako se trebaju kretati bar u tim invalidskim kolicima u koje su ih strpali roditelji (jer im je tako bilo lakše kontrolirati gdje su, a i dok zure u kompjuter, lakše im je u njima odvesti ih do stola na ručak) jer će na kraju krajeva riknit i kolica, lako za djecu. To da me nije briga hoću li danas-sutra biti neki faktor u ovoj sjebanoj državi, niti hoće li me netko pošteno isplatiti za ono što radim. Ruku na srce, nepravda boli, neću glumit da mi je svejedno što mi susjeda daje 20 kuna po satu za dadiljanje dvoje napornih klinaca koji me gađaju pecivom iz Bakmaza (btw, Bakmaz, nabavite neka malo mekša peciva, za nas koji ih probavamo čelom) i smiju mi se u lice kad izigravam neki autoritet jer želim u miru gledati kako se teta s velikim sisama botoksira 4. put taj tjedan. Ali nije poanta u tome. Itekako ja volim imati novaca jer mi to omogućuje beskonačni junk food i kino, ali, dragi moj čovjek koji čeka ZET-ovca, nije jebena poanta u tome. I ustvari, nikoga nije briga za tvoju jednonogu jednooku ženu. Ljudi vole gledati svoja posla, i tako sam im zahvala na tome. Pa gledaj onda, jebote, i ti. Ostavi te 4 kune i odjebi do dućana. Lp.

Nda. “Elokventna” nabrijana maratonka protiv primitivnog balkana u koji moja zemlja geografski uopće ne spada al dobro, kad su mi već mogli jučer ponuditi diplomu doktora za 300 maraka, zašto da Hrvatska ne bude balkan. Kad jest.

Gledam vas svih. Sve vas seratore i smijem se, jer sam sretna. Sretna što se radi vas još bolje pronalazim u rasulu svoje glave. Sretna što radi vas znam što ne želim u životu. Sretna jer znam da ću i s jednonogim, jednookim mužem koji mi neće ni od povrata poreza moći kupiti zlatni lanac da nakačim njegovo oko na njega, biti sretna. Jer ću imati tu jednu njegovu ruku, jedno njegovo oko, da me drži i gleda čitavo vrijeme. I da se skupa rugamo tome što nemamo lipe i nemamo 4 kune za tramvaj. Kad nam dođe ZET-ovac reći ćemo da čekamo povrat poreza. Koji nećemo nikad dobiti. Isto kao ni seratori svoju sreću.

 

Ispričavam se na morbidnim slikama koje su se možda radi ovog posta stvorile u vašoj glavi. I hvala što čitate ovo, ako čitate. Jer me lajkaju neke kineske stranice za koje sumnjam da znaju “balkanski”. Let me know što mislite, makar i vi bili morbidni 😉

UNKNOWN TITLE – PART EIGHT (8)

large

Ljeto je prošlo već davno i sunce je odjebalo sa svojih 4o+ stupnjeva i postalo zasjenjeno tmurnim, jesenskim oblacima koji su jedva dočekali prosuti koju kapljicu kiše nakon dugih mjeseci sunčeve vladavine. Vrijeme je da sve odahne, skupa sa mnom. Ceste su očajnički dočekale prve kapljice, goreći od suše koja im je zavladala tijelom. Koja ih je tjerala na pucanje. Vrištanje. Ljudi, ja, su također takvi. Pucam i vrištim, a ne želim to pokazati dok se ne ukaže očajnička prilika da dobijem što sam htjela svo to vrijeme. Slušam kako osušeno lišće pucketa pod mojim tenisicama, tiho jecajući od boli na koju ne mogu utjecati, na koju možda ni ne žele utjecati jer im je netko nametnuo da im tako mora biti. Da se moraju povući kad za to dođe vrijeme. Kad njihovo vrijeme prestane i kad su primorani napustiti svoje grane, svoje nekadašnje jedino utočište. Svoje maleno sivilo sreće i utjehe. I dok gledam u njih pomislim kako ja nisam ništa drugačija. Obično, mi ljudi, ja, imamo naviku misliti da smo superiorniji i bolji od same prirode. Onda nas ta priroda lupi šakom pravac u lice, pa shvatimo tko tu drži konce. Ja sam jedan običan, maleni listić koji samo želi ostati na svojoj grani. Ne želi da njegovo vrijeme prestane, niti da ga netko pregazi. Samo, problem je što nitko ne čuje.

Okej, da raščistimo, nisam ja nikakav šaptač lišću niti prirodi, ekološki fanatik, niti ću trčati za tobom ako baciš papirić na pod. Ja sam samo okorjela, neshvaćena duša koja korača svijetom i u svemu vidi priču. U svemu vidi nešto. U svemu vidi svrhu i boje. Dapače, ima dana kad samo pregazim to lišće, pogledam dolje i shvatim da je krajnje vrijeme da operem tenisice, ali danas nije takav dan. Danas mi je poseban dan jer je još jedan u nizu običnih. Danas mi je poseban, jer ga imam. Imam danas.

Ne kužim što ja to radim krivo, kad mi svaki put zalijepite tricu. Meni je esej baš dobar” rečenica je kojom sam se okomila na nadobudnog, mladog profesora književnosti.

“Ne ispunjavaš formu” – odgovorio je previše samouvjereno za moj skromni ukus.

I tad mi je postalo kristalno jasno. Ja ne ispunjavam formu. Jer ja ne spadam u one koji to rade. Ne spadam u one koji se ukalupe u okvire svakodnevnice. Ne spadam u prosječno, a opet sam dobar (3). Ali imam petlje to reći. Možda u tome leži problem moje nemogućnosti opisivanja u tri riječi, rečenice. Jer se mene ne može strpati u rečenicu, kao što ne mogu ni ja svoje misli ukalupiti u nešto što je za odličan (5).

Možda ga je to prepalo, ne znam. Većina ljudi se ponekad ne zna nositi s mojim monolozima, razmišljanjima, a da ne govorim o ponašanjima. Nisam osoba od faza i hirova. Nikada ih nisam imala. Osoba sam od trenutka i emocija. Sentimentalnih vrijednosti mojih crnih vansica, visokih old school starki koje ću vječno nositi i osoba sam koja nikada ne prođe pokraj žute mace na zidiću, bez šapice, a da je ne pomazi i u sebi joj ne šapne kako je posebna. Možda mu je bilo čudno što sviram flautu, igram košarku i čitam knjige. Možda i to što je vidio da čitam Hamleta i vjerojatno pomislio da sam nas dvoje zamislila kao neke od Shakespearovih likova. A možda ga je prepalo i to što previše pričam? Mislim, ruku na srce, tko bi trpio napornu, nenapričanu žensku koja se ne gasi bilo podne-ponoć. I još uz to sam mu solila pamet o kršćanstvu. Jesus…

Kad ne mogu prestati. Ovisna sam o onoj žilici posred čela koja se javi kad se namršti. A namršti se svaki put kad kažem nešto “pametno”. Taj lagani val pokreta kojim tako dobro barata. Koji kontrolira pokrete njegovih punih usana dok mu trepavice mahnito polete u stranu radi kolutanja očima. Pomaknem ruku i prstom prijeđem preko njegove “jaw line” i osjetim bol. Prvo u prsima. Jaku, probadajuću oštrinu koja mi izbija zrak iz prsa. Ostavlja me bez trunčice kisika i tjera moja pluća na potpunu inhalaciju. Očajnički tražim tračak spasa u njegovim očima, u tom svemiru utjehe i nadanja. U kestenjasto crnom vrtlogu moga svijeta, ali mi pozornost privuče krv koja se slijevala niz moj prst, pa duž cijelu podlakticu. Tekla je tako polagano, kao da prati ritam neke pjesme koju samo on čuje. Njihala se uz melodiju njegovih otkucaja, a moje istovremeno zaustavljala. Kapljice koje su padale po njemu – nestajale su. Poput kapljica kiše koje ulete u more. Samo ih odjednom više ne vidiš. One koje su padale po meni – probijale su me poput metka. Hirovito i eksplozivno.

Snažno i nemilosrdno.

 

Vraćam se u malo drugačijem duhu nego prije, nakon dugo vremena. Voljela bih čuti što mislite, ili ne mislite, svejedno mi je 🙂 Hvala svima koji su došli do ovdje. Hvala i onima koji nisu, i to nešto znači. Ostali nastavci (prethodci?) su vam malo dolnije na blogu, pa tko želi neka lista 🙂

UNKNOWN TITLE – PART SEVEN (7)

mhm

 

Njegove oči – moj svemir

Oh, kako sladunjavo. Kako filmski i srcedrapajuće. Kako stereotipno i predvidljivo. Toliko opiranja, a traženja i prepuštanja. Toliko ponosa, a premalo. Toliko odbijanja, a ne puštanja. Toliko mržnje, a ljubavi.

Odmakla sam pogled u nadi da će prestati. Da će prestati povlačiti sve konce u koje me upleo ovoga trenutka, da će me prestati promatrati tako nemilosrdno i proždirati životinjski svaki milimetar moga lica. Da će me vratiti na mene staru, kamenu i spremnu na prekid nečega što nije ni započelo niti postojalo.

Dok nisam sama to osjetila na vlastitoj koži, to gorko peckanje i gorenje u vlastitim venama, pomiješano najjačim opijatima koji se ne mogu mjeriti ni sa kakvim drogama , mislila sam da takvo što postoji isključivo u filmovima i knjigama koje sam toliko puta prelistala.

Što kad čitatelj postane pisac? Kad čitatelj mora postati pisac?

Samo što ovo nije bilo slično tome. Niti jedna pročitana knjiga nije me pripremila na ovakvo nešto. Osjetila sam strah u kombinaciji s adrenalinom kojeg prati uzbuđenje. Osjećala sam se izgubljeno. Kao kad ste sami negdje po prvi put. Razgledavate okolo ne biste li pronašli nešto pomoću čega ćete se orijentirati – nekakav znak, simbol, poznatu zgradu, policajca, govornicu, kolodvor. U mom slučaju nije bilo ničega što bi me koordiniralo. Što bi mi pomoglo da se izbavim iz tog svemira nemoći i užitka. A potajno nisam to ni željela. Kad bih uhvatila priliku, besramno bih buljila u njih. Široke, tamne a opet tako umirujuće, kao da mi govore sve što sam ikada htjela i trebala čuti. Pripadaš tu. Tu ti je mjesto. Ona malena suženja u kutku tih dvaju svemira daju im poseban dinamičan ton i kontrast kojemu ne želim odolijevati. Snopovi gustih, tamnih, tako pravilno raspoređenih trepavica, velikih toliko da stvaraju malenu sjenu ispod očiju, pričaju svoju priču i pokazuju kako im je lijepo na njihovim svemirima. Kako ne žele da uđem unutra pa da one prestanu biti jedine. Oh, malene feministice, niste svjesne što vam se sprema. Nisam niti ja. Ali gorim. Gorim u želji da saznam. Da osjetim. Da okusim. Da uđem unutra i više nikad ne moram izaći. Jer ne želim. To je moja zona sigurnosti. Pronašla sam svoje mjesto u svemiru – pronašla sam svemir. Svoje utočište i toplinu.

Vidim da i on radi isto. Traga za nečim što mi se neće nikad usuditi priznati. Vidim to po oštrini njegova pogleda. Kao da je ljut jer već predugo traži. Mršti se, pa se uozbilji. Malo se nasmije pa se naljuti. On traži. Samo ne znam je li i on bio te sreće da to i pronađe, kao što sam ja. Sudeći po tome da me odveo na trkaću stazu, ne bih baš rekla da sam njegov svemir već sam to protumačila kao vidiš kako oni trče, ne bi ni tebi škodilo. Hvala lijepa. Nisam mu to prešutila naravno.

Očekuje se da na prvom “spoju” ljudi razgovaraju o nečemu što bi trebalo ostaviti dobar dojam, pa da se druženje nastavi. Mi smo se svađali i prepirali oko vjere. Da.. Vjere. Jer nije znao da postoji Sv. Kasijan. Od tog mog bijesnog teološkog monologa, Kasijan mu nije postao samo poznati svetac, već i njegov osobni svetac zaštitnik. Zaštitnik od mene.

Samo što se od mene vrlo, vrlo teško obraniti.

Ali, njemu je uspjelo.

 

Za prijašnje nastavke prolistajte dolje, ne stavlja mi se veza. Let me know što mislite. Hvala na čitanju – još uvijek nekako kapa iz mene. 🙂

THE SUNSHINE BLOGGER AWARD

sss.jpg

Pozdrav, šačice mojih vjernih! Evo me opet s novom nominacijom, a potom i novim postom o tome, zahvaljujući dragoj Fantasy by Sofia – svi ljubitelji sf-a, brzo k njoj!

Pravila:

*Zahvalite obožavatelju koji vas je nominirao, javno i dijeljenjem linka

*Odgovorite na 11 pitanja

*Nominirajte 11 blogera i servirajte im vaših 11 pitanja na koja moraju odgovoriti

*Ne zaboravite na pravila i logo Sunshine Blogger Awarda

Pitanja koja je postavila Sofia

  1. Kako bi izgledao vaš idealni život? Da radim ono što volim i što me čini sretnom, imam zdravu i sretnu obitelj i par ljudi oko sebe kojima nešto značim
  2. Da imate vremensku mašinu, šta bi se desilo? Otišla bi u ’90.
  3. Koji vam je omiljeni izgovor? Ne stignem
  4. Da imate ljubimca zmaja, kako biste ga nazvali? Darko
  5. Elektonske ili papirne knjige? Papirne i SAMO papirne
  6. Bezazlena laž ili bezuslovna istina? Istina, uvijek
  7. Koja je vaša omiljena scena iz omiljene knjige? Hmm.. Kad Hardin svoje dijete oslovi s “bejbi”
  8. Da možete da budete neki fikcioni lik, koga biste izabrali? Nemam pojma. Neka životinja sigurno
  9. Omiljeno punjenje za palačinke? Nutella i bijela linolada 🙂
  10. Čaj sa limunom ili medom? Samo limun
  11. Da li mogu da dobijem neki vic? Imala sam 5 iz matematike

MOJI IZABRANICI 😛

Mirmaa

Kiki

Marija

Shonery

Zevsova ćerka

Dolly

Nemam vas 11.. niti 11 pitanja jer nisam sposobna smisliti toliko – iskoristite ove na koje sam ja odgovorila😁

Hvala na čitanju 🙂

UNKNOWN TITLE – PART SIX (6)

bbbb

Ove godine sam prepuna novogodišnjih odluka, da ne kažem pizdarija. Neću reći pizdarija jer sam danas bila na misi. Isto tako, da ne bi bilo zabune pa da netko sad pomisli kako sam velika i ponizna kršćanka, otišla sam na misu samo zato što me probudio već danima upaljeni mjehur radi kojeg mokrim više od trudnice u 9. mjesecu koja na mjehuru tegli 5 kilograma teško dijete za koje je sama “kriva” i vjerojatno svaki put kad odlazi u wc psuje onoga tko je izjavio da poslije *ebanja nema kajajnja, jer se ona već dobrano puno puta pokajala, očito. Dakle, već danima, ma koga lažem, mjesecima nadgledam borbu između grižnje savjesti i lijenosti. Ova hoće, ova neće i tako u nedogled. Umjesto da poduzmem nešto u vezi toga, i dignem guzicu iz kreveta, odem na misu i ušutkam savjest jednom za svagda, ja kao i većinu stvari u svom životu prepustim slučaju i uživam u ulozi (i to glavnoj) pasivnog promatrača koji leži u krevetu, bulji u strop i razmišlja što bi sve trebao napraviti i promijeniti, al jednostavno nema kad. Pizda ti (mi) strinina (bolje strinu nego mamu, strina ti nije krvno srodstvo) kako ćeš i imati kad si gora od bake Lenke koja od 12.30 kad počne prva sapunica na hrt1 pa do 10.15 dok ne završi zadnja turska “preeedobra ej” serija ne diže guzicu s kauča. I onda se ja čudim što teta (teti je baka Lenka svekrva) svako toliko kupuje novi kauč. I što su nama popucali kaučevi. Kako neće? Jebote al je to dobar biznis u današnje vrijeme. U vrijeme bake Lenke, sapunica, kreveta i mene.

No, da se vratim. Aha, novogodišnje odluke. Imala sam ih pregršt i znate koliko sam ih ostvarila? Prestala sam grist zanoktice. Jer mislim ono, mora se početi od nečega, ne? Pa sam pričekala da me prođe taj lažni osjećaj zadovoljstva i utjehe da sam napravila nešto od sebe kako bih krenula na sljedeću odluku.

Da ovo sad sve dosad rečeno nekome tko me ne poznaje dam na uvid, jedina moguća opcija za stvaranje neke slike o meni bila bi da sam jedna lijena guzica koja mrzi svijet i ljude oko sebe, stalno se istresa na Karlu, nema volje za životom i bijesna je čak i na sunce. Pa čuj, dragi moj čovjek koji me ne pozna i to sve čita, nisi puno toga pogriješio. Zapravo, slika ti je točnija nego moj život. Jer je moj život netočan. I baš volim to što je netočan. Isto kao što sam voljela svaku 1 iz matematike, jer su mi zadaci bili netočni. I baš volim to što ću te, dragi moj čovjek, možda uvjeriti u suprotno, a možda i neću. Jer ne trebam. A volim ne raditi ono što ne trebam. Nisam kao polovica mojih nadobudnih kolega koji misle da je sreća 10 godina studiranja da zapneš zamrljan krvlju od struka na gore do penzije u nekoj bolnici za pišljivih desetak tisuća kuna. Dapače, htjela sam ja biti dr. Htjela je Matea ić na medicinu. Respect doktorima do groba. Kapa do poda. Ali, dragi moj čovjek, ja sam netočna. A ti ćeš, sa svojim milijunima koje nagrabiš, cijeli život morati biti točan. A ja, kao što ne volim raditi ono što ne moram, MRZIM nešto što moram.

Dok slušam kako se moje mile sestrice nabacuju komentarima s mamom za stolom, i dok smišljam dobrano ljut comeback tati, zahvalna sam što je cijela moja obitelj izabrala netočnost. Da nisu, sad ne bismo svi sjedili ovdje za istim stolom. Ne bi nam preko tjedna ručak bio u 3.15, a nedjeljom u 12. Ne bi nam sve moglo stajati za tih pola sata koje odvojimo jedni za druge.

Brzo odjebem tu sladunjavost iz svojih već prebukiranih misli i vratim se na svoje novogodišnje pizdarije. Jedna u nizu novogodišnjih pizdarija bila jest da i njega odjebem iz svog života na dami prikladan način. Ali u toj, kao i u većini ostalih sam posustala (osim što više ne obitavam na zanokticama!!!). Zapravo, posustala sam u čvrstoči svoga ponosa. Prvo sam prihvatila zahtjev, zatim odgovorila na jednu poruku, pa na drugu, pa na poziv da mu sviram flautu. Da, mi smo bili izmaltretirani sviranjem flaute u srednjoj jer će nam navodno to biti korisno kad dobijemo malog kreštavca koji neće prestati cmizdrit dok mu ne uvališ vime u usta ma koliko dobro ti flautarila. Ne dajte se zavesti, znam ja takve!! Uglavnom, sama ta činjenica da je toliko očajan u želji da me vidi da bi pristao na privatni koncert TOGA, odlučila sam to okončati i izaći s njim. Ali samo da ostvarim novogodišnju pizdarijicu i odjebem ga.

Bila je to srijeda, popodnevna smjena i 6. sat kemije, kad sam se našla nervozna činjenicom da ću ga vidjeti. Da, da, vidjeli smo se tad u klubu i kao trebala bi znati otprilike što očekivati. Plave oči, plava kosa – takvog sam ga memorirala. Činjenica da me dočekao smeđi muškarac, sa smeđim očima i dobrano visočiji od mene ostavio me s dvije opcije. Pod a, dogovorila sam se s krivim likom. Pod b, Matea prestani piti kad ne znaš. Valjda da je opcija b onda.

Izuzev toga da sam mu prije susreta morala kupiti milku oreo od 12 kuna (zadnjih 12 kuna) jer šiptari iz šupice zvane T.O. UZOR u hodniku škole preživljavaju na pljačkanju srednjoškolaca, i da sam izgubila više živaca dok mi je objasnio gdje da dođem nego kad me nakon izlaska, u 5 ujutro, na sred tepiha dočekala hrpica koju mi je ostavio mačak, nespretno smo se zagrlili u znak pozdrava. Prvih nekoliko trenutaka me držao gard da ću ja to uspjeti, da je ovo prvi i zadnji put da smo se našli. A onda, kad smo se približili osvijetljenom dijelu robne kuće, ugledala sam ono na što sam bila slaba od prvog trenutka, ali je ponos sve to držao zaključanim gore nego moja baka svoj kokošinjac.

Njegove oči – moj svemir…

 

Okej, evo i šestoga. Nekako sve to kapa iz mene. Let me know što mislite, ako mislite išta 🙂

UNKNOWN TITLE – PART FIVE (5)

UNKNOWN TITLE – PART FOUR (4)

UNKNOWN TITLE – PART THREE (3)

UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

UNKNOWN TITLE – PART FIVE (5)

mi

Ne vidim ništa. Apsolutno crnilo koje je radi svoje arogancije izgubilo i ono malo predivnih svjetlucavaca zvanih zvijezde. Planeti su postali sunce, a sunce je postalo Zemlja. Svoje je zrake sakrilo za neko bolje vrijeme, neke bolje ljude koji će njegove čari znatno više uzimati k srcu. Osvetoljubljivo je, nastrojeno za uzvraćanje udaraca. Bijesno.

Hodam prema praznini i ne mogu kontrolirati svoje noge. Vode me u nepoznato. Vode me u ništavilo. Vode me kroz tu tamu praznine koja vlada i pokušavam vrištati ali glas ne dopire do mojih ušiju. Jesam li gluha? Ili jednostavno nemam više što čuti. Čemu uopće glas u ničemu? Pokušaj da provjerim jesu li mi uši na mjestu biva bezuspješan. Ne osjećam ruke. Ne osjećam snagu pokreta. Ne osjećam. Ali, može li se uopće osjećati išta u ničemu?

Noge me nose i nose, ne vidim kuda i do kad. Do kad će me trpjeti? Do kad će biti moje uporište? Ali, što će ti uopće uporište u ničemu? Što će ti ništa u svemu…?

Poznati zvuk dopire iz daljine. Što je to? Je li to znak da je gotovo? Ili da nešto tek počinje?

6.23., alarm sam uspješno ugasila nakon 6 pokušaja da pritisnem na točno mjesto. Prokleti pametni telefoni. Čak i u tako bezobrazno rano jutro očekuju da milinetarski precizno odrađujem radnje koje su mi potrebne da se ustanem i napravim nešto, kao. Jer mi ovako nije dovoljno teško, hvala ti na tome! Sanak je bio dramatično težak, a disanje nakon dolaska k sebi potvrdilo je tu težinu udarca.

Izlazak iz kuće u 7 ujutro jednako je teško u jesen kao i u ljeto i zimu. I proljeće. Nema patetičnih pjesničkih slika kako je sve šareno i lijepo i smeđe i crveno i da mi je zbog toga onda lakše prolaziti patnju slomljenog srca radi rastanka s krevetom. Jer nije. I neće nikad bitu, osim ako se nešto promijeni i jutra, pa tako i dani, počnu počinjati (o jebem ti vokabular) u podne. To bi mi bilo najtaman. Da, nisam produktivna. Da, jesam lijena. Ne, nemoj pričati sa mnom ujutro. I ne, neću biti ljubazna prema tebi iako si teta koja mi prodaje sendvič. Radije ću se vratiti u podne, po još jedan, i biti ljubazna onda i to duplo.

Kad sam kod ovoga “nemoj pričati sa mnom ujutro” to ne vrijedi za Karlu, ona to ne shvaća. Karla je biće po svakom segmentu različito od mene. Biće koje je bezobrazno uletjelo u moj život i tamo ostalo bez dopuštenja. Ona dođe i bude sretna ujutro i misli da moram i ja biti. Što bi možda, kao najbolja prijateljica, i trebala. Ali ne u 7 ujutro.

“Vidjela si ga, jelda?” – kaže ona jednako naporno kao i kad me pozdravila – sretno.

Nimalo sretna činjenicom da joj moram odgovarati na nekakva pitanja sad, okrenem očima i izgovorim mrzovoljnije nego što sam mislila da mogu – “Jesam”

Vrlo kratko, vrlo jasno, vrlo dovoljno. Nisam ništa manje mrzovoljna jer sam ugledala njegovo debilno lice na stanici kao i svako jutro. Ali sam manje mrzovoljna radi činjenice da sam danas obukla žarko crvenu majicu s masno otiskanim “F*ck y’all” i što me vidio BAŠ u toj majici, a ne u nekoj drugoj.

Karla već postaje pomalo iznervirana mojim gardom, umorna od brojnih pitanja i samosažaljenja (jer ja nisam u stanju izvršavati dužnost prijateljice i žaliti ju umjesto nje same) pa skuplja sve svoje atome snage da bude “zločesta” koliko joj njezina čista dušica to dozvoljava i ispali ni ne trepnuvši – “Totalno si sjebano neurotična i nastrojena gore od vojnika SAD-a u Iraku dok zna da mu se žena doma jebe s drugim. Prekini s tim oklopom da te nije briga i da ga ne želiš ga gledati. Jer znam da želiš, jer svi želimo, jebote.”

Nekad me njezini monolozi ovakvog tipa pogode, ali u većini slučajeva, kao što je ovaj sad – me nasmiju. Tko tu govori o bilo kakvom oklopu i glumi? Ne želim ga gledati. Ne želim da on gleda mene, jednako tako. Ne želim da one krupne, smeđe oči, veće i ljepše od iti jednih koje sam do sad vidjela posvećuju iti stotinjku pažnje meni. Ne želim se gubiti u njima onako kako znam da mogu. Samo ih pogledam i već sam u drugoj dimenziji. Toliko su ogromne da imam osjećaj da me proždiru, ostavljaju bez zdravog razuma i tjeraju da razmišljam u drugačijem smjeru. Ne volim kad netko ima moć nada mnom, ne on. Ne nitko.

Dan se nastavlja u istom tonalitetu kao i jutro. Kiša koja upilava s padanjem već 2 sata ne ublažuje zamor koji osjećam. Karla baljezga o svojim glupostima, a meni misli odlaze na tisuće strana osim na onu na kojoj bi trebale biti. Lutaju i lutaju, prosipaju boje i tonove. Galerije i simfonije. Nakon par tradicionalnih prepiranja na satu književnosti oko toga da je većina stvari koje čitamo hrpetina sranja – odlazim kući.

Kuća kao utočište od svega ovaj put nije ispunila svoj zadatak. Proganja me i dalje. Izjeda. Vidim ih, a ne želim ih vidjeti. Ne mrzim ih, želim ih mrziti. Do kad? …

 

Let me know što mislite.. Putujem u nepoznatom smjeru s ovim haha 🙂 Hvala

UNKNOWN TITLE – PART FOUR (4)

UNKNOWN TITLE – PART THREE (3)

UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

UNKNOWN TITLE – PART FOUR (4)

pi

Nekih je 9 sati ljetnog jutra, vrijeme kad se još i može preživljavati bez da tu i tamo završiš na infuziji ili te prekine srce kad uletiš u more znojan i rastopljen, gore od snjeguljice kad je izneseš iz sonika.

Pošto se skoro nikad (ako ne moram) ne budim ovako rano.. često to zna biti sićušan šok za moj krhki organizam, pa moje obitavanje biva popraćeno kojekakvim ajmo to tako nazvati halucinacijama.

Naime, danas dok su me prevozili kući s plaže sam izjavila rečenicu stoljeća, koju bih mogla patentirati isto kao i svoj još nenaslovljen, neimenovan poremećaj spomenut u prethodnim djelima. Izgleda da ću se masno obogatiti u skoroj budućnosti, a onda postoji mogućnost da skroz odjebem ovo pisanje, pa se nemojte čuditi i osuđivati me nego dođite i vi po pare, dat ću vam bez beda.

“Ja sam nekad sebi samoj čak i predobro društvo” … Suvišno je išta nadodati, al to je najiskrenija rečenica koju sam ikad izgovorila (osim one da burek s jabukom nije burek). Volim se družiti s vlastitim mislima i pasivno promatrati gdje me sve odvode. U koje snove, u koje neostvarene ciljeve, u kakve nove svjetove i kakva bolja mjesta. Ne mora biti ni ovako dinamično. Volim i kad su lijene. Kad su lijene za bilo što osim analize moje vlastite lijenosti, pa se onda borimo zajedno protiv toga al to ti je isto kao odluka da ću se za korizmu odreći onog sendviča, palačinke s kulenom i pomfria iz mcD. To je jedan tako velik zadatak, kompliciran i kompleksan, da ga u mojim očima ni NASA ne bi izvela bez da koji put poklekne. A znamo svi koliko su ti ljudi programirani. Ja nisam, ali ni ne želim biti, jer kad bih bila onda si ne bi bila predobro društvo. Isto tako, volim one trenutke refleksija, kad me onaj prvi ton jedne pjesme vrati na tisuće mjesta, ponovno susretne s tisuće pogleda i osmijeha koji su urezani tamo negdje gdje ti prijatelj ili prijateljica ne može dosegnuti. Volim kako se poigravaju mojim emocijama, pa se nekad i nasmijem na ono što su mi moje drage misli danas pripremile, a nekad mi ih je, da oprostite, pun kurac. To su obično dani kad je na redu nešto čega se ne želim prisjećati, a one su uporne, da ne kažem naporne, i ne odustaju. Tad mi je potreban netko drugi. Da me odvrati od toga svega, da mi zaokupi maštu, misli, snove, sjećanja i ciljeve na određeno vrijeme.

I sad dolazi sladunjav trenutak kako je taj “odvračivač” misli postao gospodin sa zahtjevom za prijateljstvo, koje sam prihvatila pregazivši svoj ponos i zaboravivši na to da je u 21. stoljeću moguće imati udvaranje kakvo je imala Elizabeth sa svojim Darcyem. Mislim, zašto bi ti se obraćali pismima, ili ne daj Bože u živo, kad može prek’ fejsa i tako bolje sakriti i podnijeti poraz ili ne dao Bog odbijanje, i ne ispasti papak.

Preskočila sam svo to navlačenje, odbijanja, prihvaćanja, sviđanja i nesviđanja, varanja i pomirenja, praštanja i mržnje. Jer, nije li to sve nebitno i nevažno kad znaš da je nakon toga to sve postalo TO. Ono iz filmova, knjiga, bajki, mašte i snova. Kad naučiš veličinu praštanja i kako je zapravo mržnja za slabiće, iako su te čitav život uvjeravali u suprotno. Kako je “biti veći čovjek” i naposljetku “voljeti nekoga svim srcem” hrabrost, a ne slabost. Priča koja počinje jest priča koja se pamti. Priča na koju će me moje misli, moja najbolja prijateljica i najbolje društvo (ja) zauvijek iznova vračati.

I na kraju, biti sam sebi predobro društvo nema veze s egocentrizmom, anksioznošću, introvertnošću. Ima veze s tim koliko si zapravo zadovoljan sa sobom, sretan. Koliko voliš glazbu koju slušaš. Koliko si ponosan na izbor knjiga koje čitaš i na to što uopće čitaš. E to sam sve ja. Sretna. Više manje uvijek. I sama sam sebi predobro društvo. I to bi trebalo biti bogatstvo, a ne ono na bankovnom računu.

 

 

Još jedan “nastavak” otišao, let me know što mislite, vi i vaše predobro društvo 😀

UNKNOWN TITLE – PART THREE (3)

UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

UNKNOWN TITLE – PART THREE (3)

tt

Stalno se borim s mislima da previše razmišljam, kemijam, analiziram, dokučujem, smišljam i zamišljam, odvijam scenarije u svojoj glavi i igram se glavnog glumca koji za razliku od mene zna što treba raditi. Bilo bi baš fino kad bi imala određen tekst koji bi morala izgovoriti svaki dan. Znaš ono, nema više neugodnih razgovora i trenutaka. Imao si svoje i to nauči i sad to izgovaraj po potrebi. Mada bi to bilo jedno veliko ograničavanje mog predugog jezika koji u dvanaest tisuća rečenica koje izgovori svaki dan čak i kaže tu i tamo jednu pametnu. I kad bi mi tako netko stalno propisivao, kao scenarist glumcima, što trebam raditi, napravila bi, naravno, sve suprotno (jer sam ja takva) ali i to bi bio bingo jer ako znaš što ne želiš raditi, točnije radiš sve suprotno od onoga što ti je nametnuto, ipak na neki način znaš što radiš, ne? A to je u svakom slučaju bolje od bezglavog švrljanja tamo-amo, bez cilja i svrhe. Što je slučaj mog slučaja.

Pa sam onda odlučila biti muškarac u vezi koja još nije ni počela (al počela je u mojoj glavi, razumijete, već smo u braku i predali papire za razvod) i prihvatiti zahtjev. Što kad bolje razmislite nije uopće muški, hrabri pothvat jer sam ja samo prihvatila. Al mi smo žene i mi volimo preuzeti sve zahvale, zar ne? Tipa ako je nešto pokvareno u kući i muž to popravi, zapravo smo mi zaslužne za to jer smo mu MI rekle da popravi. Čista, vrlo jednostavna filozofija, koju ako prihvatiš odmah, manja ti je vjerojatnost da ćeš gubiti jedan po jedan živac. Što je mnogo gore i boljije od toga da jednostavno odmah pukneš cijeli. Tu ćemo se složiti.

Ponekad mi izgleda da imam toliko mogućnosti a tako malo entuzijazma za sve to. A nekad mi je veći entuzijazam od mogućnosti i onda mi opet ne valja. Zašto? Na to, kao ni na mnogobrojna druga pitanja ne znam odgovor. Možda je to uvrnuta ženska narav, a možda i to što još, kako kažu, nisam IZGRAĐENA. Nemoj ti meni pričati o izgrađivanju jer.. nemoj. Okej? Bavi se tamo problemima u saboru. Tipa kad je najbolji trenutak da se probam natjerati doći na posao i srati o tome kako su Hrvati ovakvi i onakvi i traže previše od vlastodavaca. Samo dođi za početak na posao, za koji si plačen više nego što ću ja NEIZGRAĐENA ikad biti. Aj probaj jednom bar. Liječi ptice i brani vukove koji su osiromašili tisuće obitelji i stavili ih na prosjački štap. Dogovaraj suradnje s velikim korporacijama za hranu i proizvode koje i sam proizvodiš u svojoj zemlji, al nemoj govorit o mojoj izgrađenosti. Ili bilo čijoj.

Ja sam sad prihvatila taj zahtjev i što sad? Da patetično čekam njegov prvi pothvat, zahvat, korak? Ili da budem prava mala feministica neovisna o jačem spolu i dokažem da se nismo ni za što borile sve ove godine!!! We’ll see. Sad trenutno imam važnijih problema i obaveza.

Nemam. Ali lijepo je zvučalo. Bar to.

Do sljedećeg čitanja. Let me know što mislite. Volim vaše komentare, kritike, sviđanja, nesviđanja. I hvala svima koji dođu do ovdje. Cijenim to.

POVEZANO: UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

UNKNOWN TITLE – PART TWO (2)

pal

 

Već mi lagano postaje naporno slušanje valova i prženje sunca, jer tih 40 uopće nisu ugodni stupnjevi. Zašto sam ikad rekla i pomislila da jesu? Okej, 40 vas je, ja sam jedna, pusti me na miru i odjebi pržit na drugu polutku malo, može? Hvala. Patim od poremećaja koji još nije otkriven i nema ime.

Mogla bih ga moja malenkost patentirati i obogatiti se na činjenici da mi smetaju uzastopni isti zvukovi, radnje, pokreti. Ljudi koji ne znaju jesti i smatraju da svi koji jedu pored njih, ne trebaju imati pravo izbora i moraju slušati njihovo žvakanje. Ne mislite li da je to MALO egoistično? Da, ti voliš tako jesti, ali ako 70% ljudske populacije zna i može jesti zatvorenih ustiju, barem dok su u društvu, mislim al samo mislim (otkud bi ja znala) da možeš, jebeno, i ti. Ali, na stranu to. Pročitala sam još jednu u nizu knjiga ovo ljeto, i sad na red dolazi meni najteže pitanje od svih velikih pitanja koja sam imala. “Što sa svojim životom nakon što pročitaš knjigu?” Sigurna sam da ima još ljudi koji su sposobni toliko se vezati za hrpu slova koji ti na neki čudan i neobjašnjiv način ulaze u misli, glavu, kroje ti maštu bez tvog dopuštenja, igraju se tvojim moždanim vijugama poput kakvog lutkara koji misli da može konce povlačiti kako želi u tom trenu, i nakon svakog pokreta koji je učinjen tvojim vijugama, stvorena ti je nova emocija, novi osjećaj. Novi pogled i način shvaćanja. Natjeraju me da na trenutak pomislim da zbilja mogu sve što zamislim. I držim se za taj osjećaj i te trenutke koje mi pruža kao da mi život ovisi o tome. Kao da visim iznad gorućeg kotla zla, dosade, monotonija, rutina. Koji svakih nekoliko trenutaka biva začinjen s malo predrasuda, mržnje i kolotečina gluposti i ograničenosti vlastitog sebe. Svako toliko, izgubim snagu i popusti mi prst, pa opet prst, i nađem se na samom rubu upadanja, ali se svaki put nekako uspijem izdignuti, biti bolja od toga. Jer ja nisam to. Ja nisam stvorena za monotone dane. Izoblićene dosadom, istim rutinama, isprepletene toksičnim ljudima koji ne znaju što žele od samih sebe a kamoli od ove komedije zvane život. Nisam, i ne želim biti.

A tko sam to ja? Što je to “ja” uopće? Kako uopće biti netko, ili nešto, u svijetu gdje su svi više manje nitko, ili misle da su suprotno?

Osvrćem se oko sebe i automatski to proglasim lošom idejom. Prednost nošenja sunčanih naočala jest ta da ljudi ne primijete, ili pak malo slabije, da ih promatrate. How great is THAT? Sve što vidim je upravo onaj opisani kotao. Dijete viče mami da pogleda kakvu pješčanu figuru je napravio i to SAM, a ona, nakon što ga je 700 puta izignorirala, dijete kao dijete, uvijek naporno, i dalje zahtjeva da pogleda, kaže mu da je ostavi na miru, prestane se derati, uzme mobitel i zašuti. Kao prvo, draga majko godine, nepristojno je reći nekome da zašuti!!!!!! Kao prvo! Kao drugo, to je tvoje jebeno dijete. ok, figura mu je bila bezveze, nećemo se lagati, al on je to izgradio svojim malenim ručicama i uložio sav trud, kako bi dobio jedno “bravo, ljubavi”. Jer, složit ćemo se, svi katkad trebamo nekoga da pohvali naš trud. Svi trebamo “bravo, ljubavi” od nekog. Pa bila to i tvoja mačka (ne, ja ne pričam sa životinjama….). Al trebamo. Zašto ti je onda teško to dati malenom stvorenju koji raste upravo radi ljubavi. Prvenstveno, stvorenju kojeg si ti stvorila. I onda se čudimo što ima nasilnika okolo… Ccc.

Kasnije kad sam odlazila s plaže, prošla sam pokraj dječaka i rekla mu da mu je baš super figurica od pijeska. Prvo se zasramio, a onda sam dobila najslađi osmijeh popraćen sjajem u očima i nekakvim ponosom. Je li bilo teško, draga majko godine? Don’t think so. Je li vrijedilo? O itekako.

Dok sam se vraćala kući, sa slušalicama u ušima i 50 kilograma stvari u torbi, stala sam pokraj ceste da izlijem litru vode koju teglim, da mi bude lakše doći do doma. Treba se snaći, jel. Sad je trebao uslijediti neki filmski susret, tipa ja padnem u more a on me u zadnji tren uhvati, iako nije bilo nikoga oko mene. Ili se sagnem podignuti mobitel koji mi je pao po 15. put, a on ga krene podignuti za mene pa nam se dotaknu prsti. Ne. Samo sam pogledala u mobitel i vidjela zahtjev za prijateljstvo. Ipak je ovo 21. stoljeće, a ja sam dijete tehnologije. Mada bih voljela da me neko uhvati tu i tamo kad padam, da se razumijemo, nije mi to baš neka fora aktivnost. Znala sam zašto i zbog čega je došao taj zahtjev, a znala sam, bogami i od koga (pa pisalo je?).

Tipičan teen početak nečega i tipičan teen završetak ovog posta. Ali dovraga, ne i tipična teen priča koja je nakon toga uslijedila. I još uvijek traje 🙂

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

UNKNOWN TITLE – PART ONE (1)

daSunce nemilosrdno i besramno pruža svoje zrake i 40 ugodnih stupnjeva ispunjava atmosferu oko mene. Valovi odrađuju svoje, pa nervozno gurkaju kamenčiće iz mora natrag na obalu ispred mene. I tako u nedogled. Pronalazim sebe u tim kamenčićima. Ponekad mi se svaki moj postupak čini takav; sizifovski. Svaki moj plan, svaki moj pokušaj završi kao ti kamenčići – vraćeni na početak. Valovi uporno kamenčićima pokazuju gdje im je mjesto, kao i moje okolnosti meni samoj. Mjesto mi je u mojoj udobnoj zoni komfora iz koje očajnički tražim izlaz kao iz zamršenog labirinta u koji si bačen na silu i sad te netko tjera da se izvučeš van.Samo što ja nisam toliko uporna kao i oni, kamenčići, da se konstantno kotrljam natrag i pokušavam iznova. Možda bi trebala. Možda – sve uvijek i iznova ostaje na možda.

Listam svoju omiljenu knjigu previše brzo, što nije dobro. Gutam slova, riječi, stranice. Tražim utjehu u očajnim likovima koji nekako uvijek pronađu rješenje svojih zamršenih problema i potajno priželjkujem da je moj život poput onoga u knjigama koje čitam. U koje toliko duboko ulazim ne bi li mi dale odgovor što to krivo radim da stalno tragam za nečim što ne mogu definirati, a treba mi? To je samo pokazatelj koliko mi je zapravo socijalni život postao jadan i mizeran. Možda su knjige razlog za to, možda sam izgradila svoj svijet u koji mi se nitko ne uklapa osim mojih odabranika. Koji stanu na prva tri prsta jedne ruke. I to mi je dovoljno, u njima sam pronašla nešto što mi 20 ljudi zajedno ne bi moglo pružiti niti nadomjestiti. Pronašla sam nesebičnu ljubav, prijateljstvo i obitelj u jednom. I tako tri puta.

Ponekad, kao sad naprimjer, pronađem se u situaciji da čitam a zapravo knjiga ne stvara mene, već ja stvaram knjigu. Misli je teško pretvoriti u riječi, a da te riječi imaju smisla nekome drugome osim tebi samome. A još teže je potom te riječi pretvoriti u djela. Tu sam slaba i tu sam prava jebena kukavica. Voljela bi da je sve onako kako je u mojoj mašti izgrađeno. Tamo sam ja ona neustrašiva, nepobjediva i najupornija verzija sebe. Ona verzija koja ne odustaje od svojih namjera bez obzira na to što će je neki bezobrazni val stalno vračati na početak. Verzija u kojoj se ne bojim pasti, verzija koja se ne boji pokušati. Verzija koja se ne boji biti. Postojati. Stvarati. Naposljetku, verzija koja se ne boji pisati…

Okolina mi je potpuno utišana. Stavljena na bešumno. Ne osjećam ništa osim poriva za okretanjem stranica i gutanjem slova, riječi i rečenica. Misli su mi utišane, što je teže nego ušutkati moju mamu. Vjerujte mi, da je poznajete, bili biste svjesni težine i zahtjevnosti tog zadatka. A isto tako, utišati svoje vlastite misli postaje jednostavnije od bilo koje radnje koju poznajem. Nekad mi je potreban odmor od njih. Od konstantnih pitanja, cinizma, sarkazma, sumnji, crnila, ostataka optimizma koji očajnički želi pridobiti većinu u tom saboru sjebanosti, i beskonačnih uspomena kojih se ne mogu otarasiti. Zar nije bolje onda biti zaokupljen i natjerati ih da, zbog gomile slova i rečenica koje progutam čitajući, napokon začepe i ostave me na miru? Složit ćemo se da jest.

 

Jedan mali početak nečeg sasvim drugačijeg. Voljela bih čuti vaše mišljenje o ovome. Pisala bih u nastavcima 🙂 Hvala na čitanju.